Nestala je komunikacija, nestao je pogled, dodir, lijepa riječ, zajedništvo, jedino rješenje bio je razvod, ali onda…

„Sada kako se male grupe završavaju, moram priznati da će mi faliti svaki drugi utorak…“ 

Prošla godina mi je bila jedna od najtežih godina u braku, neke stvari koje su se godinama stavljale pod tepih i neki problemi koji su se godinama nakupljali i nisu se rješavali, stigli su “na naplatu” te iste godine.

Sa suprugom se odnos znatno pogoršao, nastupilo je vrijeme „mraka“. Vjerujem da će me razumjeti svatko tko je nešto tako doživio i proživio. Nestali su oni lijepi trenutci i sve loše je izašlo na površinu; vrijeđanje, omalovažavanje, ružne i pogrdne riječi, ucjene, prijetnje, okrivljavanje, manipuliranje, kritiziranje, nepoštovanje, nestalo je ljubavi usred svega toga.

Nestala je komunikacija, nestao je pogled, dodir, lijepa riječ, zajedništvo… I kucnuo je sat da je vrijeme za razvod (bar smo tako oboje mislili da bi bilo najbolje).

Kao roditelji troje djece teško je bilo prihvatiti sve to, molili smo se, ali duboko u sebi nismo vjerovali da se išta može promijenit. Počeli su problem s zdravljem, sa poslom, sa financijama, sa okolinom. Svi su primijetili da se nešto dešava i onda smo se povukli svako u sebe. Nastala je tišina, a nakon toga optužbe. Stvari su otišle puno dalje i dublje, teže, ali zaustavit ću se tu, jer smisao ovog osvrta je da napišem kako je na mene utjecala grupa i kako sam uopće došao do nje, jer iskreno nisam ni znao da nešto takvoga uopće postoji.

Prije dosta vremena pretplatio sam se da mi na mail dolazi svakog jutra molitva i razmatranje 5 minuta za brak i obitelj. To mi se jako svidjelo, dapače, neko vrijeme sam svako jutro molio te molitve i čitao zapažanja.

Prijavio sam sebe i suprugu na dvodnevnu konferenciju „Zadrži smjer“ i to u periodu koji nije bio nimalo lagan, jer nije bilo komunikacije među nama. Bio sam skeptičan oko svega, mislio sam, „tko su sad ti ljudi“, ali vidjevši da će se održati u Svetištu u Remetama, odlučio sam otići, napose zbog poštovanja prema braku. Mislio sam, pokušati ću naći nešto korisno za sebe, makar sam i sam bio slomljen i prestao sam vjerovati duboko u sebi da se išta može promijeniti.

Seminar je bio izrazito otvoren, ispunjen čitanjima Božje riječi , duhovne glazbe, jednostavan i zanimljiv. Tada sam prvi put vidio upoznao voditelje programa i tečaja „Ljubav i poštovanje“, koji su pričali o svome braku i napastima s kojima se današnji brakovi suočavaju, te o razlikama između muškaraca i žena u odnosima. Ta predavanja su mi bila jako zanimljiva i velik dio toga seminara uspio sam biti aktivan i slušati pozorno.

Jako mi je bio zanimljiv takav način prezentacije, otvorenost prema problemima i pronašao sam sebe, puno puta, kako sam radim iste greške. Nažalost na predavanjima sam bio sam, jer tada supruga nije vidjela smisao u tome, već je rekla i donijela zaključak kako sve to tako i onako neće donijeti nikakvu promjenu na meni, i kao da je i sama izgubila nadu.

Ja sam nakon seminara osjećao duboko su sebi da trebam nastaviti u ovom smjeru. Jednostavno sam znao da zbog nas i zbog djece moram probati nešto napraviti, pokušati promijeniti stvari,  naučiti gledati na brak po uzoru onoga što sam čuo na seminaru, jednostavno napraviti taj novi korak da se stvari poprave u braku i da ponovno budemo ona obitelj koja se smije i veseli.

I taj slijedeći korak bio je da sam nas prijavio na male grupu „Ljubav i poštovanje“. Smatrao sam da ću u toj grupi, odnosno u samome tečaju, pronaći neke odgovore kojima će se stvari ispraviti, tj. da ću pronaći alate za bolju komunikaciju i razumijevanje partnera i djece. Nije bilo lako! Prva dva puta sam dolazio sam, doma nije bilo nikakvog razgovora o tome, nije bilo ni pitanja o tome, dapače, nekada je moja reakcija izazvala ismijavanje oko toga. Bližnji su govorili da to ne može ići ukoliko oboje ne žele krenuti iznova. Ja sam nekako počeo isto misliti i uvjeravati se u to.  

Jednom prilikom sam to rekao i voditelju grupe, Danijelu, preko telefona, jer sam mislio odustati od svega, jednostavno mislio sam da sve to nema smisla. Ali on mi je ispričao priču o ženi koja je molila za svog muža i dolazila je sama na grupu i kako joj se brak nakon nekog vremena popravio. To mi je ipak dalo određenu nadu, nije bilo ni u jednom trenutku osude s njegove strane, nametljivosti  ili nečega što bi me natjeralo da drukčije pomislim.

Predavanja, međusobni razgovori naših članova, različite situacije, predavanja dr. Emersona,  izrazito zanimljivi predavači i jednostavni prirodni i zabavni Danijel i Ivana su me jako zainteresirali za sve skupa.

Vidio sam puno grešaka koje sam radio u braku prema supruzi i prema djeci, puno onih stvari koje sam mogao proći puno jednostavnije i bez svađa, da sam tada to razumio i shvaćao. Cijelo vrijeme sam mislio da mi je supruga neprijatelj. Kako su neki razgovori i moja sjećanja na neke stvari bili teži, to sam još više osjećao potrebu da dođem ponovno u grupu, jer sam osjećao da me ti ljudi tamo razumiju, da mi uistinu žele pomoći. Ostao sam na tim predavanjima unatoč raznim turbulencijama, a ono najbolje, ubrzo mi se pridružila supruga, iako je u početku bila jako rezervirana na susretima.

Nakon pojedinih susreta, povremeno smo se znali sjetiti stvari koje smo jedno drugom rekli prije i čini mi se da je na nju to utjecalo, da čuje drugu stranu stvari i da pokuša shvatiti da smo sami odgovorni, jer naše riječi nisu sadržavale ljubav niti poštovanje što je temelj zdravoga braka.

Nije bilo razumijevanja, razgovora, dodira, zajedništva svega onoga što je pokretalo naš brak. Lekcije (alati) koje sam u grupi saznao silno su mi otvorile oči da shvatim da se ne mogu ponašati na način da stvari isključivo gledam kroz svoje „muške naočale“, već da u braku moram prihvatiti da postoji i „bolja polovica“ koja ima svoje „ženske naočale“, koje su drugačije, ali NISU krive.  Također, susreti su nas počeli pripremati za svakodnevnicu i za teške trenutke (mornar koji ide na olujno more), a ono još bitnije, ukazali su nam koliko trebamo uživati u onim lijepim i malim trenutcima koji ispunjavaju naša srca i koliko je takvih trenutaka ustvari puno, samo smo mi zagledani u negativno, nažalost.

Počeo sam slušati potrebe supruge i razgovarati otvoreno s njom oko onih stvari koje su nam uvijek bile teške, oko kojih smo se najviše svađali, suočio sam se sa svojim slabostima.

Bez molitve i Božje milosti sve ovo ne bih mogao doživjeti, jer puno duhovnih prepreka postoji na putu da vidimo stvari „čisto“ i ispravno, u istini, a nekada nosimo i mnogo rana iz djetinjstva koje itekako utječu na nas i naš odnos, a toga često uopće nismo svjesni.

O svemu tome razgovaralo se na susretima, spominjući razne druge situacije koje su okidač “ludom krugu”, a u kojima smo se ja i supruga često nalazili.

Sada kako se male grupe završavaju, moram priznati da će mi faliti svaki drugi utorak, ali već sada vidim koliko je to kratko vrijeme i otvorenost utjecalo na mene i moju suprugu. Naučili smo  da je poštovanje i ljubav temelj braka, te da zajedničkim snagama, kroz  komunikaciju i razumijevanje, s ljubavlju, nađemo rješenje za svaki problem, ali i uživamo u braku.