Kada sam prvi put čuo realnu i činjeničnu istinu o padru Piju, skočio sam od uzbuđenja i ushićenja: „Šta ti kažeš – neraspadnut 40 godina, ma to ne može biti, to je nemoguće, to ne mogu vjerovati, to moram vidjeti!“
Moj sugovornik hladno i uvjerljivo potvrdi: „Ja sam ga vidio. Na pola metra udaljenosti. Dijelilo nas je samo staklo, izgledao je kao da spava.“
A ja opet: „I ti si ga tako vidio i ostao živ, normalan, isti, nisi nakon toga postao svetac, neporočan, potpuno Božji?“
On se samo smiješio i divio reakciji koju je izazvalo njegovo svjedočanstvo spontano izrečeno. U tome trenutku nije mi na pamet padala ni najmanja poveznica između toga neraspadnutog sveca i „onoga tipa iz Italije“ za kojeg sam davno čuo, „koji je imao lažne stigme i koji je desetke godina zavodio narod“. Nabavio sam film o padru Piju i počeo ga gledati u po bijela dana dok je moja draga ženica marljivo martirala po kući (kao Lazarova sestra Marta) i povremeno mi pravila „pomrčinu“ prolazeći između mene i TV-a.
U jednome trenutku, tako prolazeći, ona vikne: „Ej, pa ovaj fratar s bradom je bio kraj moga kreveta! Znaš ono jutro kad sam ti pričala o tome?“
„Da, sjećam se“, rekoh kratko, ali nisam na to previše obraćao pažnju jer to nije bilo prvi put da joj je neki lik hodao po kući ili sobi (bile su to tajanstvene prikaze, rezultat one: „u strahu su velike oči“). Ovaj se „lik“ međutim znatno razlikovao od drugih, jer je samo mirno stajao pored nje sklopljenih ruku i gledao u nju, pa mi se pojavio osjećaj divljenja pomiješan sa zavišću.
Tada mi je žena rekla s odlučnošću kojoj se ne može suprotstaviti nitko: „Ja moram otići u San Giovanni Rotondo, je l’ imaš šta protiv?“
„Naravno da moraš“, rekao sam nimalo se ne suprotstavljajući kako ne bih doživio direktan neposluh od vlastite žene koji direktno ranjava moj ego.
Nakon toga sam se htio bolje upoznati s padrom Pijom. Čitao sam dosta o njemu, ali jezgra je pukla nakon što je izašla hit-knjiga: „Padre Pio – čudesni život“ Renza Allegrija u izdanju Figulusa. Kad sam došao do sredine knjige (koju sam čitao također u po’ bijela dana bez obzira na brdo obveza koje su čekale s velikim zakašnjenjem), izletio sam iz sobe i rekao ženi: „Moram pod hitno otići u SGR. Nedopustivo je za jednog katolika, vjernika i, konačno, grešnika da ne ode onamo i primi milosti koje nam dragi Bog nudi po svetome životu i čudesima njegovih vjernih slugu kakav je bio padre Pio.“
Upitala me kada mislim ići, a ja sam joj odgovorio: „Pa odma’, dok imamo još nešto love na računu i dok nije došla opomena za struju i telefon ili, ne daj Bože, neka ovrha, a onda ništa od te ljubavi.“
Nisam htio ići sâm pa sam nazvao nekoliko prijatelja i pitao ih hoće li ići sa mnom. Kad sam im na pitanje kad planiram ići odgovorio: „Za pola sata“, rekli su mi da sam lud, pa smo to uspjeli odgoditi za tjedan-dva.
Kad sam u SGR išao prvi put, očekivao sam najviše, a dobio vidljivo najmanje, bez obzira što sam tada ostao najdulje. Sada, nakon petog posjeta padru Piju, zaključujem da nijedan posjet nije bio bez ploda, svaki je ostavio trag, ali zanimljiva je ta činjenica: onda kada čovjek očekuje najmanje, dobije najviše. Iako nisam sumnjao da je padre Pio čudotvorac i nakon svoje smrti, nisam posljednji put tražio ništa osim da budem bliže dragom Bogu i da budem bolji čovjek. I očekivao sam isti slijed događaja. Prvo: početak putovanja s gunđanjem pojedinih putnika o temperaturi, zagušljivosti, neudobnosti, zatim svitanje, pa polako upoznavanje hodočasnika, pa Škola molitve, pa prva zajednička sveta misa u Loretu, pa prve tzv. zamkice i preprekice na putu prema cilju (SGR). Tko god je hodočastio u SGR, susretao se s njima.
No zaštita je bila veoma snažna pa je vidljivih problema bilo samo s DVD-playerom, iako smo kupili nove filmove u Verbumu. Na primjedbe nekih putnika rekao sam: „Budimo sretni sve dok se točkovi na busu poslušno okreću“. Već nakon prve svete mise u Loretu nastupila je vidljiva promjena na licima hodočasnika. Ozarenih lica veselo su razmjenjivali iskustva i doživljaje. Nestala je nervoza zbog dugog puta i osjetila se samo želja da već jednom stignemo u SGR.
Stigli smo u kasnim popodnevnim satima i nakon što smo se smjestili u lijepom i novom hotelu „Mino“, otišli smo na grob padra Pija gdje je izloženo njegovo neraspadnuto tijelo. Netko je uzdahnuo: „Bože moj, k’o da spava i da će se svakoga trenutka probuditi“. Netko je drugi upitao: „Zašto su mu prsti na rukama tako osušeni poput drveta, a lice tako svježe kao da je usnuo samo čas prije?“
Odgovor je jednostavan: „Svidjelo se našem Gospodinu učiniti tako“. I zaista u našoj crkvi ima mnogo svetaca čija tijela ili neki dijelovi stoje ili leže neraspadnuti i svjedoče o njihovu kreposnom životu, iako neki mudri i umni (ili samo zlobni) kažu da to ne mora biti od dragoga Boga (ako već sumnjaju u to, onda neka pogledaju plodove njihovih života i po tome će poznati od koga je to).
Padre Pio – kao i sve velike duše, sveci koje bilježi ljudska povijest – povlašteno je dijete Božje, koje je otac nebeski poslao na ovaj svijet kako bi bilo njegovim svjedokom među ljudima, ukazivalo im na njegovu istinu i pomagalo im razumjeti i poraziti Sotonu i njegovu laž. Dakle, bio je uvjereni neprijatelj Sotone, a Zli je na njega izlio svoj gnjev nečuvenom žestinom. Već u njegovoj petoj godini, nakon što su mu se počeli ukazivati dragi Isus, Majka Božja i anđeo čuvar, Zli mu se počeo osvećivati.
I kad se sjetimo svih ostalih slugu Božjih, čije je tijelo sačuvano ili ne, divimo im se i poželimo istu sudbinu, ali prije toga moramo znati da su oni dali Gospodinu svoja dva novčića (dvije lepte), svoje tijelo i dušu, sav svoj imutak i jer više nisu živjeli oni, nego je u njima bio sam Krist, morali su prije slave mnogo pretrpjeti i biti odbačeni od ovog naraštaja. (Lk 17,25).
Kad su kardinala Giuseppea Sirija, nadbiskupa Genove, crkvenog autoriteta koji je veoma poštovao padra Pija, pitali koju je poruku po njemu fratar sa stigmama ostavio ljudima 20. stoljeća, rekao je: „Sa stigmama koje je nosio cijeli život i s drugim moralnim patnjama padre Pio skreće ljudima pozornost na tijelo Kristovo kao sredstvo za spasenje. Krist umrije na križu za čovjeka, i na tu istinu, jednu od temeljnih istina kršćanske vjere, oslanja se cijela teologija otkupljenja. Ta je istina toliko važna da kada su je ljudi u različitim razdobljima povijesti čovječanstva zaboravljali ili su je pokušavali iskriviti, dragi Bog je uvijek djelovao događajima, činjenicama ili čudesima. Povijest Crkve je puna tih Božjih zahvata koji su uslijedili kako bi skrenuli pozornost na misterij Kristova tijela.“ („Čudesni život“ str. 283).
Jedno od tih je čudo iz Bolsene. U kolovozu 1263. g. njemačkog je svećenika, dok je slavio svetu misu u crkvici na jezeru Bolsena, obuzela sumnja da se u posvećenoj hostiji doista nalazi tijelo Kristovo. U trenutku posvete, dok je podizao hostiju, iz hostije su potekli potočići krvi koji su natopili oltarnik (korporal) koji se i dan-danas čuva u katedrali u Orvietu. O tom događaju nam svjedoči i vitraj s lijeve strane glavnog oltara u crkvi svete Rite u mjestu Cascia. To je ujedno Božji znak da se u posvećenoj hostiji nalaze tijelo i krv Kristova, kako mi katolici i vjerujemo. A na ovom smo hodočašću primili milost na milost jer smo na svakoj svetoj misi primali svetu pričest pod obje prilike, za što zahvaljujemo našem velečasnom Robertu.
Što se tiče neraspadnutosti svetačkih smrtnih tjelesa za nevjernike je to nedokučivo i neobjašnjivo čudo a za prave i jednostavne vjernike to je abeceda vjere, koja glasi: „Jer Bogu ništa nije nemoguće“ (Lk 1,37). A kao što su Božja čuda ‘namijenjena’ nevjernicima, tako je Gospodin došao radi grešnika i tako sam, iako vjernik, kao grešnik doživio Božje čudo na samom sebi.
Naime, Božja je milost probila kroz pukotinu (o kojoj je velečasni Robert imao lijepu propovijed) mojeg kamenog srca i dobio sam ljubav za ljude, odnosno svoje bližnje (iako sam im i dalje dosta velika pokora). Naime prije mi je bilo glupo i nezamislivo da zagrlim nekoga; kad bih to i učinio, bilo je na silu. A onda sam, zbog svoje pale ljudske naravi, ražalostio brata Nediljka; cijeli dan sam se kajao a onda sam ga na večernjem susretu od srca zagrlio i zamolio ga da mi oprosti. Kako kaže moja nebeska kuma: „E tu je Bog“. Hvala padru Piju i njegovu zagovoru kod Gospodina, zaista mu Gospodin i dan-danas šalje najteže slučajeve.
Naš voditelj hodočašća Šimo Đulić pokreće nove grupe Škole molitve. Odaberi svoj termin i prijavi se na 091/441-0541. Online putem Vibera ponedjeljkom od 18 do 19:30 četvrtkom od 20 do 21:30 Uživo ponedjeljkom od 19:30 do 21:00 – u Dubravi, Zagreb. Adresa: Avenija Dubrava 43 ili Hrvatskog proljeća 28, 1. kat; ulaz s dvije strane […]
Potreba za „još jednim tečajem o partnerskim odnosima“ došla je na poticaj pape Franje na čiji je zahtjev izdan dokument „Katekumenatski itinerari za bračni život“. Dokument je to koji daje smjernice i upute za ženidbeni katekumenat, odnosno za pripremu mladih za bračni poziv. Papa Franjo kaže: „Ne mogu se nazvati pripravom za brak tri-četiri predavanja […]
On se prema meni počeo odnositi s tolikom ljubavlju…„Uvijek sam pokušavala od njega dobiti malo pažnje… Jedne večeri prije nekoliko tjedana mi je po tko zna koji put rekao: „Nikada me ne slušaš“ objašnjavajući time svoje hladno držanje prema meni posljednjih mjesec dana. Te sam noći razmišljala o njegovu ‘muškom’ načinu komuniciranja te sam shvatila […]
Male grupe su nam puno pomogle u međusobnom razumijevanju. Spoznali smo dobronamjernost koju imamo jedno prema drugom. Najviše nam je pomoglo predavanje o ludom krugu i kako je važno da barem jedno u tom trenutku stane. Od prvog predavanja su odnosi krenuli na bolje, naravno ima još mjesta za rad. Ono što je pravo čudo […]
Ljubav u nama je rasla i kao da se obnovila, a s tim je došlo i međusobno razumijevanje i prihvaćanje
Suprug mi je rekao, „Što se sa tobom dogodilo, to je nemoguće da si se ti toliko promijenila u ova dva-tri mjeseca, kako?“ Gospodin je preko vas spasio moj brak! Mi smo ponovno postali toliko zaljubljeni!
