29. lipnja 2014. godine sin David i ja sudjelovali smo na susretu u Dugom Selu. Prvo što je gosp. Lončar rekao za vrijeme molitve spoznanja bilo je: „Osoba koja je ovdje na susretu prvi put, ozdravlja od skolioze. Isus stoji pored tebe; daj mu sada tu svoju bolest.“
Na kraju susreta, sin mi je kazao da je to bio on, i da je sa svoje desne strane vidio Isusa koji mu raširenih ruku govori neka mu dâ svoju bolest: „Mama, vidio sam Ga kao što sad vidim tebe.“
Na povratku sa susreta, u automobilu sam pjevala: „Hvala, hvala, Kriste; hvala, hvala, Kriste, hvala Ti za sve, Jagoda je.“ Sin me smirivao, a ja sam nastavila pjevati: „Kad Isus dolazi, sve se mijenja“, i pljeskati rukama, iako sam vozila. Sinu sam govorila: „To sam i očekivala, i vjerovala, pa zato sam te i odvela na susret.“
Sin mi je također rekao kako su mu na tom susretu, za vrijeme polaganja ruku, tijelo od struka naniže sasvim proželi trnci, te uopće nije osjećao tlo pod nogama, nego je imao dojam da lebdi. „Bilo mi je prekrasno“, kazao je.
Osobno sam za vrijeme molitve spoznanja doživjela uslišanje molitve. Gosp. Lončar je, naime, rekao: „Jedna osoba je molila: ‘Gospodine, usliši molitvu moju’. Gospodin te čuo, uslišao ti je molitvu.“ To sam bila ja; što se vidi i u mojoj prepisci s molitvenim timom.
Hvala Ti, Abba, Oče. Velika je i silna ljubav tvoja, nema joj kraja, nema joj broja.
