fbpx

book hr banner 130x1000px

Liječnici pomogao "Liječnik"

Svjedočanstvo liječnice kojoj je kćer ozdravila nakon molitve Kristofora u Koprivnici

U propovijedi na jednom karizmatskom susretu govorilo se o tri starozavjetne zemlje kao o paralelama stanja naše duše: o Egiptu, pustinji i Kanaanu. Tom je prilikom Josip spomenuo kako se za Kanaan treba svojski truditi i stalno ga osvajati. Slažem se. Svi mi imamo neke priče, životne događaje, svjedočanstva koja nas uvode u Kanaan. Evo moga svjedočanstva

Prije otprilike 5-6 godina moja je duša bila u stanju bezvoljnosti (u Egiptu); zapravo, padala sam u grijehe, iz jednog u drugi, nesvjesna težine i strahote koju mi oni čine. Bila sam u ropstvu. Danas znam da je to bilo jako 'gadno', jer sam svjesna da sam tada mnoštvo svojih postupaka tolerirala i olako si praštala, na taj način lako prelazeći iz jednog zla u drugo; strelovito padajući u ponor. U to sam vrijeme bila u braku pet godina, i imali smo samo kćer staru ni dvije godine. Njoj se, još od trudnoće, pratio nalaz na ultrazvuku bubrega, koji ju nije ugrožavao. Naime, radilo se o urođenoj mani - proširenju izvodnog kanala iz bubrega (pijelona) koje je bilo više od normalnog, što može dovesti do upala, slabljenja funkcije a na kraju i potpune nefunkcionalnosti...

Na svakom bih se UZV-u 'stresla' i postala malo svjesnija svoje udaljenosti od Boga. Tada bih mu se poželjela vratiti u krilo, da tako zadobijem milost u Njegovim očima i da mogu tražiti neka se kćeri nalaz ne pogorša, odnosno neka ozdravi. No, sve se to odvijalo samo u mom umu te je ostalo samo na želji neprovedenoj u djelo: nisam se promijenila, nakon nekog vremena ništa više ne bih molila, ostala bih ista. Sve do jednog dana... Tada sam već toliko 'zaglibila' da mi nije bilo ni stalo za moju dušu, ali osjećala sam da tako više ne mogu. Ne znam kako sam točno smogla hrabrosti i snage, ali usudila sam se tražiti pomoć, oprost. Taj proces shvaćanja stanja duše u kojem sam živjela, i povratak ili, bolje rečeno, ponovno rađanje vjere u meni trajao je neko vrijeme; nije se to dogodilo preko noći. Bilo je to mučno razdoblje, ali Bogu hvala da je bilo (ne mislim na Egipat, stanje ropstva i mojih ludosti, nego na vrijeme obraćenja), jer mislim da se bez njega ne bih vratila vjeri. Osjećala sam to kao neko vrijeme 'čišćenja', što je ono zapravo i bilo; samoj sam sebi i Bogu otkrivala i priznavala grijehe, propuste, a oni su se samo pokazivali, otkrivali, i činilo se da ih ima cijelo mȏre.

U tom je razdoblju našoj kćeri dijagnosticirano toliko uznapredovalo proširenje pijelona da je morala biti podvrgnuta operaciji. Inače, takvi se problemi mogu ispraviti sami, tj. kako dijete raste, tako se produžuje i cijeli ureter i onaj dio koji je u nje bio sužen a koji je upravo bio odgovoran za prethodno proširenje i zastoj mokraće u bubregu. I u njezinu se slučaju čekalo do dobi od dvije godine, jer se između dvije i tri godine života, kako dijete raste, to spontano ispravlja i postupno ide na bolje. Međutim, to se nije dogodilo pa je 'upala' u onih 3% kojima se to ne dogodi. To je već poprilično ugrožavalo funkciju bubrega te je planirana operacija.

Tada je u meni, u onom mom procesu čišćenja, naglo porasla vjera; u stanju pokajanja željela sam prethodne svoje želje provesti u djelo i žarko moliti, moliti za moje tada jedino dijete. To sam i učinila. Jednom dok sam ju navečer uspavljivala, molila sam nad njom, dugo, isplakala se zbog nje, zbog onog što me je strašilo u mislima – da sam kriva što joj se to dogodilo. Dugo sam molila; predala sam ju Isusu. Nakon nekog sam vremena, te večeri osjetila iznenadni mir. Odjednom sam bila uvjerena da je s njom sve u redu.

Tih nas je dana moj šogor pozvao na molitvu Kristofora u Koprivnicu. Cijela se molitvena zajednica s Josipom Lončarem molila za ozdravljenje naše kćeri. I nakon toga susreta i molitve osjećala sam se mirnom i sigurnom da je ozdravila.

Prije operacije trebalo je napraviti još jedan ultrazvuk. Čak sam se dvoumila trebamo li poći ili ne, jer sam bila uvjerena u dobar nalaz... Nikada u životu, ni prije, ni poslije, nisam bila toliko smirena kao toga dana za vrijeme ultrazvuka. Čak sam ju milovala, mazila i držala je za ručicu; nisam kao i uvijek panično gledala u ekran UZV-a kako bih vidjela ono veliko proširenje, 'rupu' na bubregu (to bi mogao i laik, a sama sam liječnica). Sjećam se da mi je pedijatrica rekla: „Fino, pa to se povuklo, samo je minimalno dilatacija, gotovo nezamjetna“. Ona nije znala da smo nedavno napravili UZV koji je bio loš, i da to nije neki stari nalaz, a da u međuvremenu nije prošlo neko duže razdoblje u kojem je ona narasla očigledno pa se i taj ureter mogao izdužiti i cijela se stvar popraviti... A da se to može popraviti tako, preko noći, znamo samo moj suprug, ja i dobri ljudi koji su molili za našu kćer - da je to Božje djelo!

Danas, nešto zrelija u svojoj vjeri koju hranim, i kada se nastojim boriti za svoj Kanaan, ne mislim da sam svojim grijesima prouzročila bolest svoje kćeri – jer je ona te komplikacije imala i dok sam ju nosila, a tada nisam bila toliko daleko od Boga – već smatram da me upravo to pokajanje za moje grijehe učinilo poniznom i vratilo mi vjeru koja je prokušana na mojoj kćeri. Zahvalna sam što je tada sa mnom bio Duh Sveti, tj. ja s Njim, i pokazao mi plodove molitve i povjerenja svemogućem Stvoritelju.

U privitku šaljem kronološki poredanu medicinsku dokumentaciju sa svih pregleda i obrada.

Hvala Ti, Bože, za milost koju si nam udijelio!


Tags: Molitva