Zaboravljeni život
"Sve je oko mene nestalo i ja sam se našla usred jedne predivne vizije. Evo što se u viziji događalo!"
Donosimo svjedočanstvo izvanredne Božje utjehe. Mi, mali ljudi, znamo da Bog svoju ljubav ponekad očituje na izvanredan način
Zovem se Dorotea, ludo sam zaljubljena u svoga supruga i majka sam troje djece, dva sina i najmlađe kćeri. Obitelj smo koja zaista vjeruje u Boga. Jako nam je stalo do sakramentalnog i liturgijskog života, te zaista prakticiramo zajedničku obiteljsku molitvu. Iako smo muž i ja visokoobrazovane osobe, te smo prilično dobro situirani, naše se pouzdanje, ipak, isključivo odnosi na Boga, a ne na naše vlastite mogućnosti. Željela bih s vama podijeliti nekoliko osobnih svjedočanstava/iskustava koje smo mi kao obitelj doživjeli s Bogom. U ovom ću vam broju pričati o našem zaboravljenom sinu.
Te je subote bila krizma moga starijeg sina. Svi smo bili zajedno u crkvi, duboko usredotočeni na ono što se događa. Molili smo da naš sin zaista primi silu Duha Svetoga koja će ga voditi kroz život. Tijekom molitve Očenaša, zatvorila sam oči i odjednom sam počela doživljavati nevjerojatno iskustvo – sve je oko mene nestalo i ja sam se našla usred jedne predivne vizije. Evo što se u viziji događalo!
Bio je prekrasan proljetni dan, vrijeme je bilo sunčano, nebo bez ijednog oblačka. Ispred mene se nalazio brežuljak s prelijepim travnjakom nevjerojatno zelene boje, s lijeve strane nalazilo se nešto poput bijelog mramornog stola minimalističkog stila za koji sam bez dvojbe ustvrdila da je oltar.
Niz brežuljak spuštale su se dvije muške osobe: muškarac u dobi od otprilike 30 godina i mladić star otprilike 15-16 godina. Držali su se za ruke i veselo poskakivali. Bili su obučeni u duge bijele haljine. Muškarac je imao beskrajno tople oči, dužu, blago kovrčavu kosu i najljepši osmijeh na svijetu, gledao me i smiješio se i ja sam se počela smijati. Bilo mi je potpuno svejedno što će ljudi oko mene misliti, cijelo sam vrijeme bila svjesna činjenice da se nalazim u crkvi i da je pored mene suprug, sin i kći.
Mladić kojeg je držao za ruku, bio mi je poznat, kao da ga poznajem cijeli njegov život. I on se smijao i gledao me očima punim ljubavi.
U jednom trenutku, stariji je muškarac rekao: Ovo je brat. Došao ga je blagosloviti.
Koji brat? Čiji brat? Koga blagosloviti? Pitanja su, mojim umom, navirala sama od sebe.
Ništa nisam razumjela, bila sam potpuno zbunjena.
I onda mi je odjednom sve postalo savršeno jasno!
Dvije godine prije rođenja moga starijeg sina, u drugom mjesecu trudnoće, imala sam spontani pobačaj. Nikada nisam molila za svoje dijete, niti platila misu... zaboravila sam taj nemili događaj...
I sad sam odjednom bila s njime suočena!
To su tatine oči, bakin osmijeh, moja kovrčava smeđa kosa, nema greške, znam da je to on.
Dobila sam milost koju nisam zaslužila. To je moj sin, moje dijete koje je Isus doveo da blagoslovi svoga brata na dan njegove svete potvrde.
Gospodin je pogledom rekao sve.
Htjela sam dotaknuti svoje dijete, zagrliti ga, moliti ga da mi oprosti što sam ga tako lako zaboravila, tako je živ, tako stvaran...
Teško je opisati osjećaje koji su mi navirali.
Suze su same tekle, jecala sam i nije me bilo briga za svijet oko mene.
Moj me sin gledao očima punima bezuvjetne ljubavi i kao da je govorio: Mama, volim te!
Glas svećenika vratio me u svijet.
Jedva sam čekala da završi misa kako bih mogla odgovoriti na zbunjujući pogled moga supruga.
Kasnije, u automobilu – uvijek volim te situacije u automobilu kada zavlada neko posebno zajedništvo i kada naprosto, u tom skučenom prostoru, pažljivije slušamo jedni druge –polako sam im ispričala svoj doživljaj. Suprug je sa suzama u očima rekao kako mi zavidi na milosti koja mi je bila dana, a djeca nisu ništa komentirala, samo su pažljivo slušala i upisivala svaku riječ u svoje srce.
Bio je to prvi susret s mojim zaboravljenim djetetom.
Sad, kad intenzivno razmišljam o tom izvanrednom životu koji je na žalost prekinut spontanim pobačajem, duboko u sebi zahvaljujem dragome Bogu što nikada nisam bila u situaciji da uopće pomislim o abortusu i suosjećam s majkama koje su to učinile iz samo sebi poznatih razloga.
Svjedočenje moga susreta s djetetom na koje sam zaboravila, a zapravo sam negdje duboko u sebi potisnula taj nesretni događaj, potaknulo me da razgovaram s majkama koje su proživjele to nesretno iskustvo. Meni je to iskustvo pomoglo da se suočim s istinom ogromnog razočaranja, žalosti, tuge koja nam se događa u trenutcima kad izgubimo voljeno dijete. Stavljanje stvari pod tepih (potiskivanje u svoju nutrinu) samo nas još dublje vuče u ponor tuge, straha, nemira.
Nijedno dijete u trenutku smrti ne prestaje živjeti. Ono svoj život nastavlja u vječnosti, s Bogom. Bez obzira je li umrlo bez naše krivnje ili smo ga namjerno pobacili, naše dijete i dalje živi. I nikad se ne odriče našeg majčinstva ili očinstva. Sigurno ćemo ga sresti jednog dana u vječnosti, ako nam Bog ne dâ milost, koju je dao meni, da ga sretnemo već ovdje, za zemaljskog života. Oni koji su spremni suočiti se s istinom, imat će prilike cijelu vječnost uživati s djetetom koje su izgubili, dok će oni drugi, oni koji su ubili svoje dijete namjerno i ne žele se suočiti s istinom onoga što su učinili, svoje dijete ugledati samo u trenutku suda – kako bi se suočili sa svojim grijehom ubojstva.
Sigurna sam da naše pobačeno dijete čezne za svojom majkom i za svojim ocem. Vidjela sam neopisivu radost svoga sina koji je mogao susresti svoju zemaljsku obitelj. Ukoliko ste napravili abortus, vaše dijete čezne za vašim pokajanjem kako bi vam i ono i Bog mogli oprostiti i kako bi moglo obnoviti prekinuto obiteljsko zajedništvo.
Uđite u vlastito srce, zamišljajte svoje dijete u različitim fazama njegova odrastanja do sadašnjeg trenutka, dajte mu ime i zamolite ga da vam oprosti. Tad dođite pred Krista, u sakramentu ispovijedi priznajte svoj grijeh, pokajte se i dobit ćete potpuno oproštenje. Vratit će vam se izgubljeni mir.
Uvijek budite svjesni da je vaše dijete živo, no da živi u drugoj dimenziji. Neka vam to vaše izgubljeno dijete bude još jači poticaj da se odlučite za Boga i da se borite da živite tako da jednog dana dospijete u Nebo!
I, ne zaboravite da je najveća želja vašeg djeteta ta da vas jednog dana zagrli ili, jednostavno rečeno, u potpunosti voli! To isto želi i Isus. On je već platio cijenu za vaše grijehe i strpljivo čeka da mu ih po iskrenoj ispovijedi jednom zauvijek predate!
Ovo moje svjedočanstvo pomoglo je mnogim majkama da prime izgubljeni mir, a nekima i da se vrate Bogu. Do sada sam ga samo prepričavala, a sada je, evo, Gospodin htio da ga i napišem kako bi ga što više ljudi pročitalo.
