fbpx

book hr banner 130x1000px

Pronašla je Boga

Često moramo iscrpiti sve svoje snage i dovesti se do ruba kako bismo shvatili da sreća života ne leži u našemu trudu i nastojanju...

„Odlučila sam sve te svoje, lažne sigurnosti staviti sa strane i otvoriti put Bogu. I tražiti ga svim srcem“

Često moramo iscrpiti sve svoje snage i dovesti se do ruba kako bismo shvatili da sreća života ne leži u našemu trudu i nastojanju...

Živjela sam isprazno u malome mjestu – vrijeme sam provodila pijući kave s prijateljicama i gledajući da dan prođe uz što manje trpljenja i obveza. A onda sam se preselila u drugi grad u kojem nisam poznavala nikoga; nisam vozila pa nisam mogla posjećivati prijateljice u svom starom mjestu za koje sam bila jako vezana; nisam mogla urediti stan kako sam htjela jer nisam imala novaca... Tako sam se našla pred zidom – nisam znala kako da provodim dane...

Bog te ljubi

Jednog sam dana, šećući gradom, ispred nekog dućana ugledala plakat na kojem je pisalo: Dođi na katehezu - Bog te ljubi. Osjećala sam da je to upućeno upravo meni i jedva sam čekala naznačeni datum.

Na katehezi sam prvi put u životu čula da mene Bog ljubi! Primila sam puno Duha Svetoga i također sam prvi put čula da je Bog dao svoje zapovijedi zato što me stvorio i zna od čega me stvorio, zna da kršeći njegove zapovijedi, uništavam samu sebe. Cijeli sam život mislila da je Bog neki sudac koji te gleda odozgo i udara ako ne slušaš zapovijedi. Tada sam shvatila da su te zapovijedi za moje dobro. Još sam saznala da je sve što se dogodilo u mom životu, imalo smisao, da je Bog to dopustio kako bi mi pokazao svoju ljubav i priveo me k sebi. Te su me spoznaje duboko dirnule i nestrpljivo sam čekala sljedeću katehezu, živjela sam za to.

Do tada sam bila silno vezana za svog muža, za grad u kojem sam živjela, za sve... Odjednom su te navezanosti počele popuštati; osjećala sam da sam susrela Boga i bila sam radosna.

Što se to događa?!

Kateheze su završile, trebalo se vratiti svakodnevici i ja sam mislila da će sada sve u mom životu krenuti na bolje. Međutim, dogodilo se suprotno. Vanjske situacije postale su grozne.

Moj odnos s mužem se pogoršao (do tada je bio moj bog i sada je zacijelo počeo osjećati da se to promijenilo). Koliko god sam pokušavala nešto poduzeti i promijeniti, i na njegovo zlo uzvraćati dobrom, ništa nije pomagalo. Jer, svoje sam pouzdanje zapravo stavljala u ta dobra djela.

Naš se brak raspao; razišli smo se i počela sam živjeti sama. Nastojalasam sepomiriti, ali nije uspijevalo. Štoviše, što sam više pokušavala, to sam se više uništavala. Prijateljice su mi davale savjete, trudila sam se na razne načine, ali samo sam padala u sve veći očaj. Moje je srce bilo toliko rastrgano, moj život toliko iskidan, u meni je bilo toliko boli... Činilo mi se kako što više to prepričavam i pokušavam riješiti, to je gore. Tako sam shvatila da ne mogu učiniti ništa. I vidjela sam da ne mogu više tako. Nisam razumjela što mi se događa i zašto...

 „Bože, Tvoja volja, a ne moja“

Bližila se Nova godina; tada su se izvlačile tzv. Poruke s neba – svatko izvuče sveca koji će mu biti važan za iduću godinu, i njegovu poruku.

Čekala sam Novu godinu i u svome očaju, iz nekog razloga, svoje pouzdanje stavila u to; nadala sam se da ću na taj način dobiti barem malo svjetla. Izvukla sam sv. Faustinu Kowalsku. Nikad prije nisam čula za nju. A poruka je bila: „Bože, Tvoja volja, a ne moja“.

Zastala sam, primila to u srce, a onda počela razmišljati što je moja volja... Moja je volja bila da sredim svoj život, da sredim svoj brak, da živim normalno. A što je bila Božja volja – to nisam imala pojma.

Ponavljala sam: „Bože, Tvoja volja, a ne moja“. A onda je iz moje nutrine došlo pitanje: „U što ti stavljaš svoju sigurnost?“ Razmislila sam i shvatila da svoju sigurnost stavljam u svoj posao – da imam novac, da mogu preživjeti, u djecu, u brak kojega više nije bilo osim na papiru... Shvatila sam – ne stavljam sigurnost u Boga! Bog je u mom životu jedno od sredstava, a ne cilj. On je sredstvo pomoću kojega nastojim ostvariti svoju volju... Tada sam odlučila da ću te svoje sigurnosti staviti sa strane i otvoriti put Bogu. Također sam odlučila tražiti Boga svim srcem, jer ne znam odgovore za svoj život, a On ih ima. Znala sam da Bog postoji, osjetila sam njegovu ljubav, njegovu prisutnost i tada sam rekla samoj sebi: „Naći ćeš Boga, makar umrla. Ako umreš, naći ćeš ga ondje“. A sve te ispraznosti, sve te lažne sigurnosti odlučila sam staviti na stranu. Uz Božju milost, zaista sam to učinila (to sam shvatila tek kasnije).

Okolnosti su bile teške jer, budući da me više nije zanimalo tko što misli o meni, ljudi su me počeli gledati čudno, pitati me što to izvodim, govoriti mi da sam se promijenila... No nije me bilo briga, tražila sam Boga. Ustajala sam ujutro, odlazila na posao, kuhala ručak, normalno obavljala stvari, ali za ovaj sam svijet bila mrtva. Ulazila sam u jednu smrt, i čak sam to osjećala i fizički; jednom sam prijatelju znalareći: „Ja ću umrijeti“. Mirisala sam tu smrt, ali sve je to teško opisati našim ljudskim rječnikom. Prije te odluke mnogo sam molila, izmolila puste krunice, nabrajala, ubijala se... A najvažnija je zapravo bila odluka! I sada je sva moja molitva bila: „Bože, gdje si?“ Sva je moja molitva bila: zatvorene uši za ispraznost, zatvorene oči za gluposti i otvoreno srce za Put. Kasnije sam pročitala rečenicu: „Išao sam mračnim tunelima zemlje, ali nisam umro jer tebi sam išao“. U toj sam se rečenici pronašla. Bila je to tama, mrak, užas, ali u tom trenutku znaš da je to volja Božja. Jednostavno znaš.

„Čekaj da djelujem u tebi“

Jednoga sam dana došla s posla, vratila se svojoj molitvi: „Bože, gdje si?“ i začula glas - muški glas koji nije dolazio ni iz mene, ni iz prostora oko mene, nego od svega: „Čekaj da djelujem u tebi“. To je u meni probudilo toliku nadu! Iako nisam razumjela te riječi, dobila sam nadu da sam na pravom putu jer je cijeli taj put bio toliko mračan: ideš, ali ne znaš kamo...

Nakon toga sam imala mistično iskustvo - ne znam je li to bilo u snu ili na javi – iz te moje tame odjednom me obasjalo svjetlo, i to svjetlo sa slike Milosrdnog Isusa, one zrake. I to je svjetlo bilo nešto prekrasno, savršena ljubav, gdje ti nestaješ. Ne znam kako bih to opisala... U tom sam svjetlu vidjela sebe, i shvatila da sam prah i prašina. Isus mi je pokazao da sam ja ništa. Pouzdavala sam se u svoja dobra djela, ali Bog mi je pokazao zašto sam činila dobra djela - iz sebičnih razloga.

Najprije, očekivala sam da mi se dobro vrati. Drugo, iz svoje oholosti, jer sam bila uvjerena da ta djela činim ja; uopće nisam razumjela da ta djela ne bih mogla činiti bez milosti Božje. Bog mi je pokazao da sam nitko i ništa - posuda u koju je on nalio svoje milosti. Sve, baš sve je milost Božja! Hodati je milost Božja, govoriti je milost Božja, ustati ujutro je milost Božja, gledati je milost Božja, biti dobar prema nekome je milost Božja, ono što imaš, posao, djeca... baš sve. Na nekoj sam razini to znala i prije, ali sam se svojim dobrima hvalila; ponajprije sam u sebi nosila ponos zbog darova koje sam imala. Nisam razumjela da te darove Bog može i uzeti, već sam ih prisvajala.

Bog mi je također pokazao da sam dobra djela činila jer nisam voljela ulaziti u sukob s ljudima, dakle, iz nekog straha. Povlađivala sam ljudima iz straha, možemo reći da sam se ljudima klanjala. Nisam to radila iz milosti Božje niti iz ljubavi, nego zbog sebe, zbog svojih skrivenih osjećaja za koje nisam ni znala da postoje. Vidjela sam da nisam živjela u sebi, kao što je rekao sv. Augustin, nego potpuno izvan sebe. Tada sam razumjela onu njegovu: „Ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe“.

Dakle, Bog je bio cijelo to vrijeme u meni, a ja sam živjela izvan sebe. Bog mi je tada pokazao da je on središte svakog bića, središte svemira, središte vremena... Isus Krist je središte svega. Ako živim iz svoga središta, iz Isusa koji je u meni, onda je sve na svome mjestu. Ali ako se podređujem svemu okolo, ako najprije ljubim ljude, a ne znam ljubiti Isusa Krista i sebe, onda su stvari okrenute naopako. Isus mi je pokazao da to tako ne ide. Najprije moraš ljubiti Boga, da bi mogao ljubiti sebe, a tek onda možeš ljubiti bližnjega. Bila sam veoma osjetljiva – kad bi mi muž nešto rekao, nisam to mogla nositi, sve sam shvaćala doslovno, mislila sam „ja sam kriva“, „ja ne valjam“. Sad mi je Bog pokazao da je u osobi u kojoj ne vlada Isus Krist, sve naopako, i ono što govori, nema smisla, ona iznosi samo sebe. Ali kad u osobi vlada Isus, njezina je kritika drukčija i ima smisla. Tako sam se naučila nositi s tuđim riječima...

Kušnje nas bude, čiste, liječe

Shvatila sam i da ovo mistično iskustvo u kojem mi je sve to rasvijetljeno, najvjerojatnije ne bih mogla imati bez trpljenja. Jer dok sam mislila da sam dobra i uživala u tome da me ljudi hvale, nisam bila svjesna da je sve u meni pobrkano. Sada sam vidjela da Bog ne očekuje od mene da budem dobra, nego da se držim uz njega.

Bog mi je također pokazao situacije iz moga braka – kako sam mislila da sam dobra, kako sam nosila u sebi ogorčenje zbog muža i njegove obitelji i situacija u kojima su se oni loše ponijeli prema meni... Tada sam shvatila što to znači da je Isus sašao nad pakao. Isus je mene našao i u toj situaciji u kojoj me našao, bila sam doslovno u paklu. Ali sama njegova pojava, zraka njegove svjetlosti, oslobodila me od svega – od predrasuda, mržnje, gorčine, od svega onoga što se nakupilo u meni, možda i od djetinjstva, od rođenja. Bila sam u mraku, bespomoćna, uništena, više nisam mogla funkcionirati, a on me izvukao i dao mi novi život. Isus je sašao nad moj pakao i oslobodio me. To je bila njegova radost – mene izvući iz pakla.

I nakon toga mi je dao slobodu – mogla sam dalje činiti što hoću, dobila sam priliku za novi život i On me ničim, ni na što nije obvezivao. Ali mi je pokazao da za mene postoji put savršenstva koji vodi preko križa. Budući da je meni moj muž bio najveći križ, odlučila sam to prihvatiti. Vidjela sam da bih u svojoj slabosti, bez križa, Boga vrlo brzo napustila. I ovako s križem napuštam Boga, slaba sam, padam... Ali od tada zanimalo me samo jedno – kad ću opet doći u tu njegovu svjetlost, jer to je bilo jedino mjesto u kojem sam htjela živjeti i boraviti, a On mi je pokazao da na to mjesto mogu doći trpljenjem jer je to najbolji način koji će smanjivati moju oholost. Pokazao mi je što je najvažnije – uzdati se u njega i trpjeti. Ali ne trpjeti kako sam ja to prije činila: „Ajme, majko moja, što mi je rekao, ja sam grozna, nisam to trebala, idem mu sad udovoljiti...“ Ne tako. Samo trpjeti. Gledati u njega, biti povezan s njim, zagrliti njega na križu i trpjeti. Sada, kad mi muž izgovori stvari koje bi me prije uništile, stojim na čvrstoj stijeni koja je Isus Krist. Ako sam pogriješila, predajem to Bogu da sudi, on sve zna, zna kakva sam. Više nemam potrebu biti pravednik, znam da sam slaba i da griješim. Znam da me Bog prihvaća takvu...

Tko najviše od svega traži Boga, brzo će ga naći

Na uvrede svoga muža nastojim šutjeti. On se često osjeća prozvanim od mene. Nisam to razumjela dok u jednoj katehezi nisam čula: „Ljudi koji slijede Krista, prozivaju druge. Isus Krist u njima proziva.“ Pokušavam muža prihvatiti i sada ne stavljam pred njega neke zahtjeve jer sad znam da on mene ne može zadovoljiti. Sad mu dajem više slobode i ne vežem ga uza se, jer imam stijenu na kojoj stojim.

Pomirila sam se s mužem, htjela sam da prihvati Isusa Krista, on to još nije učinio, ali dogodit će se i to jednog dana. Slaba sam, ohola, ima dana kad odbacujem križ, mrmljam na svoga muža..., ali drži me to iskustvo susreta s Isusom i držim se Isusa jer znam da je on jedini koji daje život i jedini koji daje utjehu.

Patnje koje doživljavamo su tu kako bismo otvorili svoje uši, jer su one potpuno začepljene za njegovu riječ – sve ćemo radije čuti nego nju... On je Alfa i Omega i sve što se događa, on dopušta za naše dobro, da se okrenemo njemu. On je ljubav, a mi bez ljubavi ne možemo živjeti. A u svemu ćemo je prije tražiti – u novcu, stvarima, mužu, ljubavniku... Jer, ako ne možeš dobiti ljubav od muža, ti moraš naći ljubavnika jer bez ljubavi se ne dâ živjeti. A kad znaš da te Bog ljubi, onda se mijenja tvoj odnos i očekivanja spram bližnjih.

Uvjerila sam se – tko traži Boga, nalazi ga. I onaj tko najviše od svega traži Boga, brzo će ga naći. Međutim, da bismo tražili Boga, ponekad, nažalost, moramo iscrpiti sve svoje snage, dovesti se do ruba i tek smo onda spremni otvoriti se njemu. Hvala Gospodinu na njegovoj milosti po kojoj pronalazimo put k njemu!

Priredila: Janja Ikić