fbpx

book hr banner 130x1000px

Izabra Bog lude

Povratak Bogu iz kocke, alkohola i bluda

Živio je onako kako živi velik broj „kršćana“: vjerovao je u Boga ili je u to barem bio uvjeren; vjera je za njega bila nešto dosadno i nerazumljivo, suhoparno i zato je na svetu misu odlazio dva puta godišnje... Pritom je polako, ali sigurno – ni ne shvaćajući – postajao rob svojih životnih odabira. A onda je susreo živoga Boga. (Rasplet ove životne priče mogao je 'napisati' samo Gospodin) 

Od srednje škole živio sam svjetovnim životom; izlazio sam, imao razne poroke (alkohol, cigarete, djevojke, kladionica...). Ukratko, bio sam uključen u sve što se danas smatra normalnim i na što nas potiču okolina i mediji. U Boga sam vjerovao, ali moja je vjera bila tradicionalna, u njoj nije bilo sile. U crkvu sam išao možda dva puta godišnje mada je i to bilo protiv moje volje jer mi je sve što se ondje zbiva bilo dosadno i nerazumljivo. A onda su se, prije otprilike četiri godine, dvojica mojih prijatelja koji su do tada živjeli svjetovno poput mene obratili kod fra Zvjezdana Linića.

„Meni to ne treba!“

... Oni su mi počeli svjedočiti o svojim novim iskustvima, primjerice pričali su mi o polaganju ruku i o nevjerojatnim osjećajima koji su ih obuzeli kada su na podu počivali u Duhu. Nisam odbacivao ono što su mi govorili, kao da ne vjerujem, ali smatrao sam da ja ne trebam ići tamo jer „je sa mnom sve u redu“ i nemam nikakvih problema.

„A onda sam susreo živog Boga“

Međutim, jednog su dana došli pred moju kuću bez najave, i odveli me na duhovnu obnovu u Samobor. Tada sam se prvi put susreo sa živim Bogom! To se dogodilo ovako: na samome početku seminara prisutni su imali priliku za ispovijed; ispovjedio sam se, a nakon propovijedi o deset zapovijedi, koju je održao fra Zvjezdan, odvažio sam se također poći na polaganje ruku koje je uslijedilo. Tek sam tada počeo svećenikove riječi uzimati za ozbiljno jer, razmišljao sam, „tu se očito nešto događa kad ljudi padaju“. Iskreno u tom sam se trenutku jako bojao jer sam počeo shvaćati koliko sam grješan i da dolazim pred Boga, odnosno svećenika koji će položiti ruke na mene. Propovijed nije bila mnogo drugačija od uobičajenih, ali upijao sam sve poput spužve jer su riječi bile popraćene čudesima i javnim djelova­njem Duha Svetoga. Sjećam se da je fra Zvjezdan rekao neka se ne guramo k njemu jer nas neće ozdraviti njegove ruke, nego neka dođemo Isusu. Odlučio sam ne ići prema Zvjezdanu, nego se predati Isusu. Došao sam na red i stao pred jednog od prisutnih svećenika (ni danas ne znam kako se zove). On je, položivši na mene ruke, rekao: „Isuse, Dario je ispred tebe“ i ja sam pao u Duhu. Neko sam vrijeme počivao u Duhu, a onda sam ustao: osjećao sam neizmjernu radost i svaka je stanica u meni bila ispunjena Isusovim mirom! To me stanje držalo nekoliko sati; čak mi je smetala narodna muzika koju je prijatelj slušao u automobilu kad smo se vraćali kući. Zamolio sam ga da je ugasi, jer sam osjećao kako mi narušava mir koji sam tada nosio u sebi. To je bio moj prvi susret s Bogom. Te sam večeri poželio ponovno poći u Samobor, i to sam učinio – već sam sljedeći dan pošao na blagoslov. Nakon što me fra Zvjezdan blagoslovio uljem, osjetio sam ono isto što i dan ranije. (Nakon toga nisam više nikad osjetio takvo nešto, iako sam išao na polaganje ruku još mnogo puta.) Tu radost koju sam osjetio obuzimala je svaku stanicu moga bića, preplavila me cijeloga – nisam htio otići iz Tabora, nisam se htio vratiti u svijet. Također sam osjetio veliki mir, iako je radost bila veća. Ona je ostala prisutna nekoliko sati, stoga kada su mi se u tim trenucima pojavile sumnje, one su jednostavno bile nemoćne jer se sve odvijalo tako dugo i snažno. Naravno pretpostavljao sam da takvo stanje neće trajati vječno i da se moram vratiti u stvarni život u kojem ću se morati boriti. A onda me, hvala Gospodinu, put doveo do Škole molitve.

„Škola molitve – karika koja mi je nedostajala“

Ubrzo nakon iskustva u Taboru počeo sam žeđati za ispunjavanjem Božjih zapovjedi i čitanjem Biblije – osjetio sam da ako želim biti dobar kršćanin, moram poznavati Bibliju. Zato sam je počeo čitati sâm, no nisam je previše razumio. Smijao sam se samome sebi, i govorio Bogu: „Što ti vrijedi da ja ovo čitam kad ništa ne razumijem?“ U to sam vrijeme od prijatelja čuo za Joshua grupe (današnja Škola molitve); odvažio sam se i pošao vidjeti što je to. Odmah na prvome susretu shvatio sam da se tu ozbiljno radi na upoznavanju Riječi Božje i to me oduševilo – to je bila karika koja mi je nedostajala. Znao sam da sam na pravome mjestu kad sam vidio kako voditelji ozbiljno shvaćaju svoj duhovni posao; kako se trude, a ne odrađuju posao samo da što prije završe; kako poznaju Riječ Božju. Zato sam postao redoviti član; shvatio sam da mi Bog šalje u život ljude koji će mi pomoći shvatiti njegovu Riječ. Škola mi je pomogla da se nosim s iskustvom iz Tabora, jer sve je to za mene bilo novo i zbog tih sam događaja bio zanesen. Imao sam želju biti bolji, a nisam mogao. Škola mi je pomogla da se upoznam s Riječi, da se nekako stabiliziram. Naime, te dvije-tri godine, koliko sam išao u Školu, primjećivao sam na sebi ogromne promjene: Riječ Božja me mijenjala i postupno oslobađala od želje za porocima – do te mjere da danas ne volim ni čuti pjesme ili gledati filmove koji nose u sebi grijeh jer mi oduzimaju mir – polako sam se oslobađao svih navezanosti. Duboko sam uvjeren da mi je Škola u najvećoj mjeri pomogla da moj poziv sazrije. Jer moja je obitelj saslušala sve što sam govorio, ali što sam više govorio, to sam više shvaćao da u njima nema vjere: slušali su i šutjeli. Kasnije sam čak imao problema sa strahom, jer su ti seminari snažno utjecali na mene pa mi je mama u svome strahu zabranila da idem na duhovne obnove. No to nije dugo potrajalo; kasnije me ponovno pustila, iako ukućani i dalje pokazuju veliko nerazumijevanje moga „iznenadnog pobožnog života“, kako kažu. No razumijem ih i ne osuđujem ih.

Cijeli članak pročitajte u tiskanom izdanju časopisa Book