Srijeda 17.9.2014.
Srijeda 17.9.2014.
1Kor 12, 31–13, 13; Ps 33, 2-5.12.22; Lk 7, 31-35
1Kor 12, 31–13, 13
Ps 33, 2-5.12.22
Slavite Gospodina na harfi,
na liri od deset žica veličajte njega!
Pjesmu novu zapjevajte njemu
i glazbala skladna popratite poklicima.
Jer prava je riječ Gospodnja,
i vjernost su sva djela njegova.
On ljubi pravdu i pravo:
puna je zemlja dobrote Gospodnje.
Blago narodu kojemu je Gospodin Bog,
narodu koji on odabra sebi za baštinu!
Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama,
kao što se u tebe uzdamo!
Lk 7, 31-35
U ono vrijeme: Reče Gospodin: »S kime da prispodobim ljude ovog naraštaja? Komu su nalik? Nalik su djeci što sjede na trgu pa jedni drugima po poslovici dovikuju: 'Zasvirasmo vam i ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste!' Doista, došao je Ivan Krstitelj. Nije kruha jeo ni vina pio, a velite: 'Đavla ima!' Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, »govorite: 'Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinikâ i grešnikâ!' Ali opravda se Mudrost pred svom djecom svojom.«
Komentar (Škola molitve)
1 Kor 12,31-13,13; Lk 7, 31-35
"Ali prepoznati ga - bijaše uskraćeno njihovim očima (Lk 24,16)." U misli mi je došao ovaj citat, kada sam čitala današnje evanđelje. Ne možemo Ga prepoznati dok se ponašamo kao razmažena djeca koja žele da dugi "plešu" onako "kako oni sviraju". Inače, ne volim previše koristiti fraze, ali ova tako dobro prikazuje današnje evanđelje. I današnju duhovnu situaciju društva u kojem živimo. A vidimo da je isto bilo i u vremenu kada je Sin Božji hodio ovom zemljom.
Razmaženi smo. Želimo da nam se drugi prilagođavaju. Osuđujemo i klevečemo. Tražimo greške u drugima kako bismo opravdali vlastite. Zatvoreni u tom krugu vlastite samodopadnosti i samodostatnosti, ne stignemo primjetiti bitno. Da je Bog s nama. Da je Njegova ljubav ono što nas danomice okružuje i štiti. A mi ju ne vidimo i ne osjećamo jer smo zarobljeni negdje duboko u maloj crnoj točkici egoizma u našem srcu. Usmjerili smo se na tu malu crnu točkicu, a oko nas je more Božanske ljubavi.
Čudni smo mi ljudi. Imamo toliko mnogo, a to ne vidimo, ne osjećamo, ne spoznajemo. No, Otac naš to razumije. I Isus nas razumije. Zato nam i govori danas kao i tada.
S kime da prispodobim ljude ovoga naraštaja? S razmaženom i objesnom djecom. Ali, kad mi ljudi, tako grešni, volimo vlastitu razmaženu i objesnu dječicu, kako nas onda Otac Nebeski ne bi volio takve. I našu djecu. I djecu naše djece.
Mudrost se opravdava svojom djecom. Isus nam je donio mudrost koja je naša mogućnost da odvratimo pogled sa svoje crne točkice na srcu. Da se okrenemo i osjetimo. Da zaboravimo na svoju sviralu u koju tako jako sviramo kako bi nas drugi bolje čuli.
Hvalsopjev ljubavi je himna koju možemo čuti kada prestanemo svirati u svoju sviralu. Bilo bi dobro slušati ga i čitati svakodnevno. U njemu je skrivena Mudrost Očeva. Neka hvalospjev ljubavi postane našom životnom himnom.
Tags: Karizmatski susreti