Mala Franka: hrvatski Nick Vujičić (2)
Dirljiv intervju s roditeljima koji su odbili učiniti pobačaj nad djetetom bez ekstremiteta (2. dio)
Dirljiv intervju s roditeljima koji su odbili učiniti pobačaj nad djetetom bez ekstremiteta (2. dio)
Molitvena potpora
Book +:Kako ste došli do naše zajednice Kristofori, i što se događalo među vama, u obitelji? Kako su reagirali vaši roditelji, prijatelji i okolina?
Ana: Malo prije nego što sam zatrudnjela, majka mi je donijela Book; rekla je da je zbog bolesti njihova svećenika došao drugi na zamjenu (vlč. Dražen Radigović) koji je besplatno podijelio neke časopise. Zapravo ju je veoma potresla priča o pobačaju, popraćena slikama, pa je htjela da to pročitam.
Kad smo nekoliko mjeseci kasnije shvatili da našem djetetu ne može pomoći nijedan liječnik, odlučila sam se obratiti najizvrsnijem liječniku, Isusu. Ispovjedili smo se, primila sam bolesničko pomazanje, molili smo, davali svete mise na tu nakanu, stavili ga pod zagovor svetog Josipa i naravno majke Božje Marije. U to vrijeme umro je naš svećenik i na zamjenu su dolazili svećenici iz Marije Bistrice, a među njima i vlč. Dražen. Stupili smo s njim u kontakt. Njegova ohrabrenja i molitve prve su nas podigle na noge nakon prvotnog šoka kad smo saznali za malformacije kod djeteta. Uputio nas je na duhovnu obnovu koju je vodio. Ondje smo ponovno „susreli“ Book; tada sam ga detaljnije pročitala i u njemu našla oglas za osobnu molitvu. Nakon konzultacija sa Silvijem, prijavila sam nas.
Vjerojatno se ne bismo bili prijavili da nismo bili na toj duhovnoj obnovi jer nam do tada karizmatski pokret, molitva u jezicima i sl. nisu bili poznati, bili smo tradicionalni vjernici.
Teško je drugima bilo priznati da s našim djetetom nešto nije u redu i da će vjerojatno umrijeti, jer se s tim nismo bili pomirili ni sami. Okolina nam nije bila naklonjena, smatrali su nas fanaticima koji će zbog svoga vjerskog uvjerenja osuditi dijete na patnju. Pojedini prijatelji i rodbina reagirali su slično, ali to nas nije diralo, jer ta naša nevolja donijela nam je nove, prekrasne prijatelje. Naši prvi susjedi podupirali su nas i molili za nas. Najbliži su prijatelji ostali uz nas. Naši su roditelji to dosta teško prihvatili i uglavnom smo mi tješili njih.
Kako su patnja i neizvjesnost rasli, tako je rasla i ljubav u našem braku poduprta razumijevanjem, ohrabrivanjem i molitvom. Započeli smo sa zajedničkom molitvom koja je donijela prekrasne rezultate.
Kod Kristofora
Book +:Što je presudilo da se prijavite na osobnu molitvu kod nas? Kako ste se osjećali, i što se događalo do trenutka ulaska u našu kuću u Reki?
Ana: Ništa nisam htjela prepustiti slučaju i zato sam nas prijavila na molitvu. Htjela sam iskoristiti sve što mi je bilo dostupno. Mislila sam da se, ako iskoristim sva sredstva što mi ih Bog daje, nešto mora promijeniti na bolje; ako ni zbog čega drugoga, onda barem kao nagrada za upornost.
Drugi je razlog taj što nam je ponekad bilo preteško moliti, jer težak nam je bio naš križ. Trebali smo Šimuna Cirenca, pa smo izabrali Kristofore.
Veoma sam se razveselila pozitivnom odgovoru i datumu za molitvu. Putem sam imala laganu tremu, nisam mogla ni zamisliti kako će sve to izgledati. Kad smo došli do vaše kuće, počele su mi se javljati neke sumnje; prvo sam pomislila: „Joj, pa to je neka sekta“. Kako ni Silviju nije bilo svejedno a imali smo još vremena do našeg termina, odlučili smo malo prošetati po šumi da razbistrimo glave, no lavež peseka (kojemu je vidno smetalo naše šetanje šumom) vratio nas je. Ispred kuće nas je dočekalo prekrasno, toplo lice koje je otklonilo naše sumnje. (Nažalost, zaboravila sam ime, ali 'sliku' i glas nisam; prekrasna gospođ/ic/a).
Silvio: Naravno da sam si postavljao pitanja zašto se to događa baš nama. Nisam bio siguran trebam li moliti Boga da blagoslovi suprugu i dijete u njezinoj utrobi, i da porod prođe u redu, ili da se smiluje tom djetetu, pogotovo ako nema razvijene unutarnje organe, uskrati mu patnje i uzme ga k sebi. Prije, gledajući djecu s posebnim potrebama, bilo na televiziji, bilo u stvarnosti, tijelom bi mi prošao čudan osjećaj, kao Božja opomena da se pripremim na ono što slijedi, te bih pomislio: „Bože, molim te, ne daj nijednom roditelju takav križ“. Kao da sam nekako naslućivao, a sad sam u to i siguran, da Bog ima poseban plan za nas. Kako je vrijeme prolazilo, tako sam prihvatio i taj naš križ (za koji sam kasnije shvatio da uopće nije križ, nego blagoslov) bez previše „zašto?“. Tako sam i kad smo došli do kuće Kristofora u Reki, bio prilično hladne glave; nisam imao upitnike vezane za prošlost, nego za budućnost: kako ćemo odgajati takvo dijete, jesmo li mi spremni za tu veliku zadaću?
Book +:Što se s vama događalo tijekom i nakon molitve? Što ste mislili pri povratku? Kakve su bile reakcije obitelji pri vašem povratku kući?
Ana: Molitva i riječi molitelja bile su mi velika utjeha. Kad smo saznali za probleme sa začetim djetetom, u mojem se srcu pojavilo veliko zašto. Nisam znala jesmo li u Božjoj kazni ili milosti? Jesmo li mi kao roditelji krivi za malformacije našeg djeteta? Duša mi je bila potresena. Razumski sam još mogla prihvatiti to što nam se događalo, ali u srcu nikako. Bila mi je potrebna utjeha. Velika utjeha bila mi je duhovna obnova vlč. Dražena, no, trebala sam izravno Božje obraćanje meni osobno. Sama nisam na taj način mogla razgovarati s Bogom i uglavnom sam to očekivala od molitelja. Željela sam da mi Bog kroz njih progovori o problemima zbog kojih smo došli.
Na početku molitve dobila sam riječ koja mi je tada značila sve i toliko obradovala srce da više nisam osjetila težinu poteškoća zbog kojih smo došli. Bila sam veoma sretna i zato se nisam dalje mogla previše koncentrirati. Sve što se događalo bilo mi je potpuno novo i ono što sam doživjela u srcu i osjetilno, razum se stalno trudio pobiti. Iako sam fizički bila mirna, u meni se vodio boj misli.
U jednome trenutku molitve dogodilo se nešto čudno; osjećala sam kao da mi riječi nekako bježe iz usta, usne kao da su se same htjele pokrenuti. Baš sam se borila s tim. Moliteljica me poučila da sam dobila dar jezika i da molim s njima, ali nije išlo; bilo mi je to novo iskustvo koje nisam bila spremna prihvatiti. Laknulo mi je kad su nam rekli da mi nismo krivi za malformacije djeteta. S tim je nestalo i samooptuživanje. Ipak, čuli smo nešto što me je zabrinulo; shvatili smo da ipak postoje ljudi kojima smeta sreća u našem životu. Ali osim zabrinutosti, dobili smo i poticaj da slijedimo Isusovu zapovijed: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.
Molitva za naše neprijatelje dala nam je snagu i povjerenje u Božju zaštitu. Put do kuće trajao je dva sata, dovoljno da se slegnu prvi dojmovi. Kući smo došli s novom snagom i ispunjeni riječima koje su nam bile potpora u predstojećim mjesecima.
Silvio: Nakon molitve koju su molitelji molili nad nama, a pogotovo nakon riječi ohrabrenja kojima je Duh Sveti progovorio preko molitelja, sve sam više bio siguran da naše dijete nije nikakva slučajnost i da za njegove roditelje Bog želi upravo nas. To je naša životna zadaća i u njoj moramo ustrajati i truditi se što bolje prihvatiti je i odraditi.
Zapamtio sam još jedno: u jednome je trenutku Duh Sveti progovorio preko molitelja da bih svoje sviračko znanje trebao upotrijebiti u slavljenju Gospodina.
Rođenje: suze radosnice
Book +:Ana, kako je prošao porod, kakve su bile okolnosti prije i poslije? Kakvi su bili vaši dojmovi kad ste prvi put ugledali svoje dijete? Kako je reagirala obitelj?
Nastavak intervju pročitajte sutra na www.kristofori.hr ili potražite u Booku na svim kioscima.