Ponovno živim

Svjedočanstvo: "Osjećala sam da toga trenutka otvaram vrata svoje izgubljene duše"

Bog nam je obećao samoga sebe! To je njegovo najveće obećanje. Uvijek ćemo imati bolesti, strahove, kušnje i probleme – a hoćemo li imati Boga? Bog vrijedi neizmjerno više od svih naših problema zajedno. Donosimo svjedočanstvo osobe koja je doživjela Boga i njegovu ljubav. Na njoj je sada da dobiveni talent iskoristi ili zakopa

Dragi moji sestre i braćo,

od moga duhovnog buđenja prošlo je pet mjeseci. Točnije, bilo je to 26. siječnja ove godine, na karizmatskome susretu koji je predvodio gosp. Josip Lončar u Puli. Ime mi je Patricija, 45 mi je godina. Posljednjih dvadesetak godina, iz dana u dan neprimjetno sam se udaljavala od Gospodina. Izgubila sam sebe, smisao življenja, ne kriveći nikoga, osim sebe. Upravo zbog te spoznaje nisam nalazila snage, volje, želje živjeti. Shvaćajući da sam na dnu dna, u beznađu, bol je bila nepodnošljiva. Srljajući još dublje, htjela sam si oduzeti život. Iako sam znala da ću time povrijediti obitelj, moja je bol bila prejaka da bih razmišljala o drugima. Tada Gospodin još nije nanovo ušao u moj život, pa nisam ni pomislila što dizanjem ruke na sebe činim i njemu. Borba sa zlim bila je strašna, napasti i pokušaji samoubojstva postali su svakodnevica, uništavajući mene i sve oko mene. Moj suprug, kojeg sam najviše povrijedila, nije mi okrenuo leđa i svim me snagama nastojao spasiti da živim. Beskrajna tuga, spoznaja što sam učinila voljenoj osobi, što sam učinila sebi, tjerala me na samouništenje.

Potoci suza

Naposljetku sam odlučila potražiti pomoć psihoterapeuta te sam smogla snage upisati se na tečaj koji sam već dugo željela – predavanje sam trebala imati u isto vrijeme kada se održavao karizmatski susret, međutim profesorica je javila da je predavanje odgođeno. Na poticaj i nagovor roditelja, odlučila sam otići na susret. Na svoje iznenađenje, ušla sam u prepunu crkvu, gdje su me već čekali Gospodin i roditelji.

O Josipu Lončaru nisam imala nikakvih saznanja, ali sam, ne znam zašto, očekivala da je svećenik. Kada sam bila mala i odlazila s roditeljima na misu, dosađivala sam se, no sada sam pomno slušala. U jednome dijelu propovijedi, gosp. Lončar nam je rekao neka zatvorimo oči i desnu ruku stavimo na bolesno mjesto (bilo za sebe ili za neku drugu bolesnu osobu). Ja sam ruku stavila na srce, tj. na svoju bolesnu dušu. „Pomolite Mu se i recite Mu što god želite, osjećate”, rekao je gosp. Lončar. Suze su mi počele navirati u potocima; obratila sam Mu se molitvom da samo želim da me primi u svoje naručje i zagrli. U sebi sam zavapila: „O, Bože moj”. Počela sam se neobično osjećati, otvorila sam oči i nastavila slušati molitvu. Tada je gosp. Lončar rekao: „Među nama se nalazi mlada ženska osoba koja je pokušala samoubojstvo i ona ti se, Gospodine, obratila da je primiš u svoje naručje i zagrliš je”. Osjećala sam da toga trenutka otvaram vrata svoje izgubljene duše, Pastiru koji je pronašao izgubljenu ovcu. Preplavila me neobjašnjiva sreća, mir, spokoj, duša mi je vrištala od radosti, iako mi još nije bilo jasno što mi se događa.

„Njemu se idi pokloniti i zahvaliti”

Slijedilo je polaganje ruku. U crkvi je bilo jako hladno, bilo je mnogo ljudi i išlo je sporo a ja sam odlučila biti strpljiva, makar u crkvi ostala posljednja. Roditelji su sjedili iza mene, strpljivo su čekali, pustili su me da neometano molim, u tišini. Nakon dva sata čekanja, ustala sam iz klupe, mirno, i krenula primiti blagoslov. Svaki puta kada bi Lončar došao tik do mene, vratio bi se na početak reda. Tako triput. Tada sam se obratila Bogu: „Ma ti se šališ sa mnom”. No, rekoh si: „Bit ću strpljiva”. Konačno, među posljednjih desetak ljudi u crkvi, došao je trenutak da i ja primim blagoslov. I prije negoli sam primila blagoslov, osjećala sam predivan mir. Gosp. Lončar je položio ruke na mene; sva Gospodinova bezuvjetna ljubav, slila se u mene, natopila me, oblio me prekrasan osjećaj i neobjašnjivo sam legla na tlo. Nakon nekoliko trenutaka ležanja u miru, ljudi su mi pomogli ustati. Pomalo izgubljena, nesvjesna svega, poželjela sam se vratiti roditeljima. Tada me gosp. Lončar uhvatio za ruku i obratio mi se riječima: „Njemu se idi pokloniti i zahvaliti”.

„Želim prijeći pustinju i živjeti Njemu u čast”

Kleknula sam pred oltar, raširila ruke, plakala od sreće i zahvaljivala Mu. Tada sam postala svjesna „slučajnosti” te večeri. Roditelji su mi kasnije rekli da je toga dana bila naručena i sveta misa za mene. U moj je život ponovno ušao milosrdni Gospodin. Tada je, pomalo, započelo i moje dizanje. Počela sam mu zahvaljivati iz svega srca za sve što mi se dogodilo u životu, baš za sve, jer to me dovelo do Njegove bezuvjetne ljubavi. Njegova ljubav u mome mraku, obasjavala me. Kušnje su prisutne, bol je prisutna, ali na drugačiji način. Želim prijeći pustinju i živjeti Njemu u čast. Molim se da mi dâ snage da se odreknem negativnih osjećaja prema samoj sebi, da si oprostim grijehe i izmirim se s Njim i sa sobom po snazi Duha Svetoga. Svakodnevno Mu zahvaljujem što me oslobađa od zla nepraštanja. Iz Booka sam izrezala stranicu s molitvom sv. Padre Pija nakon pričesti; uvijek je uz mene u molitvi.

Hvala Ti, Gospodine, Pastiru moj, ostani sa mnom jer mi je potrebna tvoja prisutnost kako te ne bih zaboravila, ostani sa mnom jer sam slaba i trebam tvoju snagu da ne padam tako često. Ti si moj život i bez tebe gubim svoj žar.

Kada je Bog na prvome mjestu, tada je sve na svome mjestu.

Slava mu i hvala mu! Amen.