Samoubojstvo

Spašen iz očaja

Zbog neuzvraćene ljubavi zamalo sam digao ruku na sebe

Kad čujemo da je netko upao u tešku krizu i očaj zbog neuzvraćene ljubavi, najčešće samo nezainteresirano odmahnemo rukom misleći: „Ah, velika stvar!” No, upravo je to, osobito među mladima, jedan od najčešćih uzroka samoubojstava! Kolike osobe pate od nedostatka ljubavi i empatije svojih bližnjih! Pročitajte kako je Gospodin spasio ovog mladića, i kakvu su ulogu u tome imali njegovi bližnji


„Gospodine, izveo si mi dušu iz podzemlja, na rubu groba ti si me oživio” (Ps 30,4)
Svjedoči: D. M.

Nedavno me jedna poznanica s molitvene zajednice podsjetila na vas, a time i na činjenicu da nisam posvjedočio kako mi je naš Gospodin iskazao milost darovavši mi ozdravljenje. Stoga to činim sada.

Zbog neuzvraćene ljubavi zamalo sam digao ruku na sebe

Poradi dugogodišnjeg niza nekih loših odluka (voljom Božjom možda se tu našla i pokoja dobra) vezanih za djevojku koju sam dugi niz godina silno, ali neuzvraćeno volio, zapao sam u duhovnu i emotivnu krizu i tamu koja mi je uništavala obitelj i lišila me volje za životom u tolikoj mjeri da bih se da u meni nije bilo ranije posijanog sjemena Kristova i osjećaja odgovornosti prema roditeljima gotovo sigurno bio ubio.
Od početka srednje škole do završetka fakulteta pa nadalje sve sam svoje snove, misli, snage, želje i planove za budućnost, pa i samog sebe, krojio prema njoj. Imali smo jako bliske zajedničke prijatelje i sâmi smo još od kasnijeg djetinjstva bili bliski prijatelji i družili smo se, no ona me je uvijek gledala samo kao dobrog prijatelja, što mi je, pošteno, i davala do znanja. Ta pat-pozicija dugo je godina u meni izazivala užasnu tjeskobu i bol, ljubomoru i niz drugih negativnih osjećaja. Činila me je nesretnim, pa sam, uz nešto malo molitve i savjet jednoga patera, odlučio da se više uopće ne viđamo i da prekinemo prijateljstvo u potpunosti. Ni danas ne znam je li to bila ispravna odluka.
Bilo kako bilo, s vremenom sam se posve ʽurušio u sebeʼ i uopće nisam mogao funkcionirati; osjećao sam da sam se osudio i upropastio, da sam zgriješio užasno, protu-savjesno, protu-prirodno i neoprostivo, da sam se ponio kao kukavica. Tuga, gnjev i strah bili su moji jedini osjećaji uz stalno prisutno uvjerenje da se moja praznina nikada neće ispuniti te da nisam u stanju više voljeti (ne ženu, nego nikoga i ništa) niti željeti živjeti. Nade gotovo nigdje. Neprekidno su me i svakodnevno mučile prisilne misli i k tome se preko moga uma navukla neka „mrena”, koja me sabotirala i u najjednostavnijim i najbanalnijim radnjama (npr. kad bih htio promiješati kavu, izvadio bih nekoliko žlica; brkao sam i gubio stvari; zaboravljao i sl.) Nisam mogao konstruktivno razmišljati. Mogao sam je fizički osjetiti. Stalno sam i nesvjesno uzdisao; imao sam ispade bijesa ili pak tuge u kojima bih nekontrolirano urlao ili razbijao po kući. Imao sam osjećaj da sam uistinu odbačen i da me napada zlo jer sam krivo postupio, ili da sam potpuno poludio.
Srećom, Krist me se nikad nije odrekao, iako sam ponekad, u najtežim trenucima, sumnjao čak i u to. Molio sam ga da mi oprosti i da me spasi, vapio sam Bogu da otkloni tu mrenu zla s moga uma i duha.

Ponovno sam se počeo osjećati kao Božje dijete

Jednom prilikom za vrijeme svete mise član moje molitvene zajednice (za koju tad nisam znao), „osjetio me” te me pozvao na susret. Odazvao sam se. Nek' mu Gospodin to ʽzapišeʼ. Na prvom susretu Krist mi je progovorio u svojoj ljubavi i milosti. Reagirao sam silovito; glava mi se sâma od sebe zabacila unatrag. Ridao sam kao malo dijete, i nakon dugo vremena osjetio sam utjehu i nadu. Tad sam znao da će me Isus kad-tad spasiti i nanovo otkupiti.
Poslije nekoliko mjeseci molitve i suza došao sam i na susret Kristofora u Osijeku, gdje sam bio i na polaganju ruku. Molio sam Krista: „Ne daj da tvoja lađa potone”. I, uistinu, nakon nekog vremena ponovno sam se počeo osjećati kao Božje dijete.

Vjerujem da ćemo Isus i ja zajedno pobijediti!

Gospodin je moju muku izveo na svoju slavu a meni na korist. Sad osjećam da sam bliže Kristu no ikad i da me iz dana u dan grije njegova ljubav, da sam općenito bolji i sebi i drugima te, što je najvažnije, da sam Bogu draži čovjek. Hvala, Isuse, za moju muku!
I dalje sam poročan i grešan, pun mana, no vjerujem da ćemo Isus i ja zajedno pobijediti. Hvala, Isuse, što si tako tvrdoglavo dobar u svom praštanju i ljubavi!
Na svemu što je učinio mojoj obitelji, bližnjima i meni, na neizmjernoj ljubavi, milosti i strpljenju, vječna hvala i slava Gospodinu našemu Isusu Kristu!