Povratak izgubljenog sina

Zbog bolnog iskustva u djetinjstvu postao je buntovnikom

Budući da je moja obitelj vjernička, „najbolji“ motiv za tetovažu bio mi je lik smrti. Upoznao sam se i s lakim drogama, ali najdraži mi je prijatelj bio blud. U dobi od šesnaest godina i nekoliko mjeseci, postao sam otac.

„Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.“ (Isus; Mk 2,17)

Dan kada je sve pošlo po krivom

Odrastao sam u vjerničkoj obitelji. Bio sam odličan učenik, volio sam ići u crkvu, bio sam ministrant, no jedan je događaj bitno promijenio moj život.

Imao sam osam godina. Bili smo na misi i ja sam ministrirao. Moj kolega ministrant je cijelu misu remetio mir. Pokušavao sam ga smiriti. Nakon svete mise, kad smo se svi okupili ispred crkve, otac me je optužio da sam ja taj koji je remetio mir i pljusnuo me pred svima. Osjećao sam se poniženo, odbačeno i to od osobe koja mi je bila sve. Nakon toga zakleo sam se sâm sebi da neću više slušati niti poštovati nikoga, nikakav autoritet. Glavni na „tapeti“ bili su mi otac i Bog, „koji je sve to dopustio“.

Nisam priznavao nikakav autoritet

Tada sam dobio nove „prijatelje“: bunt i osjećaj odbačenosti. Počeo sam pušiti, odustao sam od ministriranja, u crkvu sam išao pod prisilom (tako dugo dok su me mogli prisiljavati). I u školi je sve krenulo nizbrdo: nisam više htio učiti, nikoga slušati, ni danas ne znam kako sam uspio završiti školu jer knjige nisam vidio. Glavni je problem bio moje ponašanje jer nisam priznavao nikakav autoritet pa tako ni učiteljičin. Jednom sam prilikom bacio stolicu na nju, i u to u trećem razredu osnovne škole! U višim razredima ušao sam u društvo starijih (čitaj: loše društvo). Počeo sam izlaziti, opijati se, tući se sa svakim koji bi me samo „krivo“ pogledao. Često sam dolazio u sukobe s policijom jer i oni predstavljaju neku vrstu autoriteta.

Sa srednjom školom došla su nova „super“ sredstva za moje buntovništvo. Odlučio sam se za tetovažu. Budući da je moja obitelj vjernička, „najbolji“ motiv za tetovažu bio mi je lik smrti. Upoznao sam se i s lakim drogama, ali najdraži mi je prijatelj bio blud. U dobi od šesnaest godina i nekoliko mjeseci, postao sam otac. Dobio sam sina. Hvala dragom Bogu za njega. Malo sam se smirio: nisam više toliko dolazio u sukobe s policijom, ostavio sam drogu, ali i dalje su tu bili alkohol i blud. Djevojka, s kojom sam dobio sina, i ja odlučili smo se za zajednički život. Nismo se vjenčali, niti smo priznali Boga. Mogu reći da mi je to bila jedna od najlošijih odluka u životu. Moj bog postao je novac. Veza nam se temeljila samo na tjelesnom i materijalnom. „Trčao“ sam za novcem, ali što sam više zarađivao, manje sam ga imao. Potrajalo je to nekih sedam godina. Ona je otišla, a s njom i to malo novca što sam imao. Pomislio sam, gore ne može, ali prevario sam se. Vratio sam se „prijatelju“ iz srednje, drogi. Dovoljno je reći da sam propao u svakom pogledu. U nekoliko mjeseci izgubio sam dvadeset kilograma; plaća mi nije pokrivala troškove duga u koji sam zapao... Dotakao sam dno, najviše u duhovnom smislu. Tada sam si odlučio oduzeti život. Samo Božjom intervencijom nisam u tome uspio.

Meni, tako velikom grešniku, On je odlučio dati drugu priliku, novi život. Velika Mu hvala na tome!

Život mi se okrenuo za 180 stupnjeva. Susret s Joanne Petronella

Nakon tog mojeg pokušaja, život mi se okrenuo za 180 stupnjeva. Odlučio sam se vratiti u Crkvu.

Stvari su krenule na bolje, ali još uvijek nisu bile najbolje. Fizički sam se počeo oporavljati, financije su krenule na bolje, ali nisam osjećao mir. Djevojku, nakon njezina odlaska, nisam mogao vidjeti koliko sam ju bio zamrzio. Počeo sam izgrađivati normalan odnos s njom; tada bivšom djevojkom, a odnedavno suprugom J.

Tada sam vidio informaciju da u Hrvatsku dolazi Joanne i osjetio veliku potrebu da ju vidim. Napominjem da nisam pojma imao tko je ona, bio sam samo nešto načuo. Odlučio sam otići na susret, koji se održavao na blagdan Duhova.

Red za molitvu kod Joanne bio je poprilično dug i počeo sam se dvoumiti: ići ili ne. Nekako sam se natjerao i pošao. Bila je iscrpljena i na žalost nije mogla moliti za sve, ali mene je odabrala kao posljednjeg. Nisam znao što mogu očekivati, nisam znao što joj reći, ukratko, bio sam nervozan. Kad sam stao ispred nje, osjetio sam neopisivu ljubav. Nervoza je nestala. Zagrlila me i rekla mi da me Bog voli bez obzira na sve do sad i da On ima velike planove sa mnom. Plakao sam k'o mala beba – a uopće nisam tip koji iskazuje osjećaje!

Nešto se u meni promijenilo.

„Ajmo probat, nemam šta izgubit“

Nakon toga iskustva pošao sam na veliku, „životnu“ ispovijed i počeo svaki dan ići na svetu pričest. Dva tjedna nakon susreta s Joanne pošao sam na duhovnu obnovu u Slavonski Brod. Na predavanju je bilo riječi o tome kako se trebamo tijekom euharistije predati Isusu. Poslije predavanja slavila se sveta misa. Rekoh: „Ajmo probat, nemam šta izgubit“.

Nakon mise počela je molitva. Na molitvi se počelo događati nešto čudno: na usnicama sam počeo osjećati nešto poput trnaca, koji su se zatim proširili na cijela usta, prešli na lice i na kraju završili u rukama. Cijelo to vrijeme sam se tresao i plakao. Ispočetka mi nije bilo jasno što se događa, ali shvatio sam da me Isus dotakao. Rekao mi je da ću ga naviještati, neka se ništa ne brinem, da su mi financije riješene i da ću imati puno više nego što mi treba tako da mogu pomagati drugima. Hvala Mu!

Hvala Ti, Isuse!

Ovdje priča ne završava. Nakon Slavonskog Broda, sudjelovao sam na karizmatskom susretu Kristofora u Zagrebu. Ondje sam doživio slično iskustvo. Nakon toga susreta pošao sam na Karizmatski susret u Karlovac. Ondje me Isus oslobodio moga „prijatelja“ buntovnika, osjećaja odbačenosti, i konačno sam sve oprostio ocu!

Ovo moje svjedočanstvo je čudo – bez Njegove pomoći nikad ga ne bih ni počeo pisati. Još jednom, hvala Isusu!

Ovo je početak moga hoda s Isusom; radujem se svemu što je pripremio za moj život.