Napokon bez ograničenja uživam u životu!

U dvoranu smo stigli pred kraj susreta. Sjeo sam na prvo slobodno mjesto

Zadnja dva desetljeća moga života obilježile su tegobe s bolešću; puknuće čira na dvanaestercu 1994. godine ostavilo je trajne posljedice na moju svakodnevicu. Svaki puta kada bih bio pod stresom ili kada bi mi jednostavno pao imunitet, bol se vraćala. Naravno, postojala su i mirna razdoblja, no u posljednje tri godine ona su bivala sve rjeđa.

Ponovno bolovi

Tako me, pred sam Božić prošle godine, usred noći probudilo oštro probadanje. Na rubu očaja sjeo sam na krevet planirajući kako ću ponovno priopćiti svojim kolegama i nadređenima na poslu da ću biti odsutan. Premda su bili puni razumijevanja, bio sam svjestan da im je već dosta obavljanja mojih poslova, pogotovo u ovo predbožićno vrijeme kada i vlastitog imaju preko glave, no nisam imao izbora! Kao i svaki puta, čekao me odlazak na gastroskopiju, pa tri tjedna liječenja antibioticima uz dijetu i tek tada će postojati mogućnost da se moje stanje poboljša... Kažem, mogućnost jer nekog jamca da će bol unutar određenog vremena nestati – nije bilo! Oporavak je svaki puta bio dugotrajna „gnjavaža“... Da stvar bude bolja, bio je i vikend. Kako god okrenuo, do ponedjeljka sam morao stisnuti zube!

Usprkos bolovima, nakon nedjeljne mise pošao sam sa svećenikom i ostalim župljanima do bolnice u Zajčevoj kako bismo molili za nerođenu djecu. Po završetku, župnik se ispričao što neće moći ostati popiti piće u obližnjem kafiću kao obično. „Želim stići barem na dio duhovne obnove koja se danas održava na Zagrebačkom velesajmu. Ako netko želi, može poći sa mnom“, rekao je. O tim sam obnovama ranije čitao u Booku i Rhemi pa su se njegove riječi činile idealnim poticajem da svoje planove o odlasku ostvarim...

„Bože, daj mi samo nekoliko dana sreće i mira, umjesto ove umarajuće boli“

U dvoranu smo stigli pred kraj susreta. Pomalo izgubljen, sjeo sam na prvo slobodno mjesto, i počeo pozorno slušati gosp. Lončara. „Sada izaberite jednu stvar koju želite predati Gospodinu u ruke... Jednu stvar, ne deset! Nemojte sad moliti za kuk sestričnine prabake, problematičnog nećaka iz četvrtog koljena ili susjedov ukradeni bicikl. Izaberite jedan svoj problem i iskreno zamolite Gospodina da ga riješi“, rekao je. „Bože, daj mi samo nekoliko dana ispunjenih osjećajem sreće i mira, umjesto ove tupe, umarajuće boli. Samo nekoliko dana da uživam u blagdanima s obitelji..“, pomislio sam i zatvorio oči. Gosp. Lončar i dalje je molio, a ja sam odjednom počeo osjećati neku toplinu koja je spuštala niz moje tijelo poput valova koncentrirajući se u bolnom predjelu. Kako je toplina postajala sve intenzivnija, tako je bol bivala sve slabija, kao da izlazi, kao da ju toplina izvlači... Uskoro je sasvim iščeznula, a na području želudca osjećao sam samo neku prazninu. Bio sam zatečen!

Po povratku kući, svoje sam iskustvo podijelio sa suprugom. Nakon opće euforije, sigurna u moje ozdravljenje, upitala me: „Jesi li svjedočio?“ Čitajući odgovor iz mog pogleda, nastavila je: „Moraš! Moraš svima reći da si na vlastitoj koži osjetio koliko je Bog velik!“ I doista jest velik!

Mjesec dana kasnije, skupio sam snage i na karizmatskom susretu pred svima okupljenima prepričao svoje iskustvo. Moje tegobe nisu se više pojavile i napokon bez ograničenja uživam u životu... Hvala Gospodinu!