Ozdravio od raka štitnjače

Isus je silno volio, i još uvijek voli ozdravljati ljude. Bio je žalostan kad „rijetki pojedinci“ zbog svoje nevjere nisu mogli primiti od njega ozdravljenje...

Isus je silno volio, i još uvijek voli ozdravljati ljude. Bio je žalostan kad „rijetki pojedinci“ zbog svoje nevjere nisu mogli primiti od njega ozdravljenje. Danas je obratno: nije da ne mogu primiti „rijetki pojedinci“ nego, zbog nedostatka vjere, rijetki su oni koji primaju. Evo jednoga primjera ozdravljenja koje se dogodilo na našemu MES-u

Želim posvjedočiti o čudesnome ozdravljenju moga supruga od raka štitnjače...

Sve je počelo prije tri godine kad mu je prilikom UZ abdomena liječnik rekao kako ima običaj pacijentima pregledati i štitnjaču. Nakon dužega pregleda, liječnik je zaključio da vidi nekakvu nakupinu i da predlaže ORL pregled što je moj muž uradio čim je mogao. Odmah su mu učinili i biopsiju tkiva koja je pokazala da se radi o raku štitnjače! Nakon predoperativnih pregledâ u roku od tjedan dana operirali su ga. Liječnik mu je prigovorio jer je došao u zadnji čas te mu je rekao da je dao sve od sebe kako bi u potpunosti uklonio bolesno tkivo. Nije mogao vjerovati da moj suprug nije prepoznao simptome bolesti… A mi smo, budući da je suprug do tada uvijek bio zdrav, simptome pripisali višku kilograma (moj se suprug odjednom udebljao, počelo mu je lupati srce i brzo bi se zadihao…). Odmah nakon operacije, prepisali su mu terapiju i prvo zračenje. Informirao se na Internetu a i ljudi sa sličnim problemima uvjeravali su ga da je to „najlakši“ oblik raka koji se potpuno izliječi operacijom. Uvjeren da će biti dobro, potpuno se slomio kada su mu kontrolni nalazi bivali sve lošiji i lošiji. Propisali su mu maksimalnu dozu lijekova i zračenja, ali ipak su se stvorile nakupine. U nalazu je pisalo sljedeće: „na postablacijskom scintigramu glave i vrata vide se četiri veća fokusa nakupljenja aktivnosti u području ležišta štitnjače na vratu na desnoj i manja nakupina na lijevoj strani“. Dne 26. studenog prošle godine primili su ga u bolnicu. Izvadili su mu krv i napravili novi UZ vrata. Nalazi su bili dosta lošiji pa mu je liječnik savjetovao neka s njim pričeka starijega kolegu, pa će u četvrtak, 29. studenog, odlučiti hoće li mu te nakupine pokušati ukloniti operacijom.

Na MES-u

U srijedu, 28. studenog, u mome su gradu Kristofori održali molitveno-evangelizacijski susret (MES). Susretu sam prisustvovala i ja. Do tada sam uvijek zavidjela ljudima koji su ozdravljali na takvim susretima te sam se pitala čime su oni zaslužili biti ozdravljeni, a ja nisam. Isus mi je dao odgovor i uputu u Lončarovoj knjizi Karizma vjere; Isus će ti dati sve samo ako imaš povjerenja u njega.

Tada sam shvatila da sam ja kriva za onih „bačenih“ 27 godina svoga života u kojima sam se borila s epilepsijom (koja je posljedica operacije na mozgu) te s poremećenim centrom za ravnotežu. A samo sam trebala imati povjerenja u Isusa! Pročitala sam tu knjigu tri puta, podcrtavala dijelove koji su mi dirali duboko u dušu i odjednom sam, konačno, znala da je moje, ali i zdravlje moga muža u Njegovim rukama. Isplakala sam se kao nikad u životu zbog žalosti što je moja nevjera „na čekanju držala“ moje ozdravljenje i toliko godina žalostila Isusa.

Kad je te večeri na MES-u gosp. Lončar rekao da Gospodin od raka ozdravlja neke osobe koje nisu prisutne, odmah sam u sebi 'prisvojila' to ozdravljenje za svoga muža i rekla: „Hvala ti, Isuse, što si ga ozdravio, hvala Ti!“. Uvijek kad bih prije razmišljala kako bih se osjećala da mi se dogodi ozdravljenje, zamišljala sam da ću biti euforična… No tada sam osjećala samo silni, duboki, duboki mir. Ne olakšanje, nego mir. Prijateljici koja je bila sa mnom rekla sam: „Zdravka, moj muž je ozdravio!“

„Jel vidiš što čini naš Bog?!“

Kad sam te večeri sinu i kćeri objavila da im je otac ozdravio, njih je uhvatila euforija, a ja sam tek tada pustila suzu i cijelom dušom rekla: „Isuse, Bože moj, moje sve, Hvala Ti!“ Do kasno u noć djeca i ja molili smo zahvale, a sutradan ujutro (zbog probdjele sam noći spavala duže), probudio me zvuk mobitela. Bio je to moj muž koji je izvan sebe govorio: „Ženo, donesite mi odjeću, idem kući. Ne treba mi operacija, čist sam!“ Nakon tih njegovih riječi, činilo mi se da ću se ugušiti od neizmjerne zahvalnosti Isusu.

Kad je muž stigao kući, odmah sam uzela otpusno pismo u ruke. U njemu je pisalo: „Na učinjenim scintigramima ne vidi se fokus nakupljanja aktivnosti u području ležišta štitnjače na vratu kao ni patološkog nakupljanja aktivnosti drugdje u tijelu. Napomena: s obzirom da pacijent sada spada u kategoriju bolesnika bez znakova bolesti, smatra se izliječenim.“

Tada sam rekla mužu: „Jel vidiš što čini naš Bog?!“ On se samo nasmijao, tresući se od sreće. Naime, kad se razbolio, bio je veoma ljut na Boga i govorio mu je da je za sve On kriv. Nije želio ni čuti za njega, čak je počeo i psovati, što me jako boljelo. Znala sam mu ponekad, puna tuge, reći da će jednom vidjeti što čini naš Bog. I eto, Isus je izabrao baš njega, da se na njemu proslavi.

Dragi prijatelji, svima vam od srca želim da i vi steknete istinsko povjerenje u Isusa jer tada ćete osjećati i potpuno razumjeti da je Isusu sve moguće i da ćete, što ga god zaiskali, dobiti. Ja sam to postigla i, vjerujte, nije nimalo teško. Samo mu povjerujte i dobit ćete njegova čuda.

MOME GOSPODINU, MOME BOGU, MOME ISUSU, NEKA JE HVALA, ČAST I SLAVA U SVE VIJEKE VJEKOVA!