Isus je izliječio moje slomljeno srce

Ozdravljenje na susretu u Zadru

U svojim razočaranjima i nemirima često nam je teško uteći se Bogu. Mislimo da ćemo utjehu prije dobiti od ljudi, no to je najčešće uzrok sve dubljeg razočaranja... Ova je djevojka dugo žuđeni smisao i mir u Gospodinu dobila za vrijeme molitve na susretu u Zadru. Slavimo Te, Isuse! 

Htjela bih ovdje posvjedočiti o duhovnom ozdravljenju, koje sam doživjela na vašem susretu.

Obiteljska tragedija

Imam 30 godina. Od dvadesete godine u stopu me prate životne poteškoće. Prije pet godina moja je obitelj, nakon dugogodišnje bitke, izgubila jedinog sina. Otac i majka su se tada gorljivo okrenuli Bogu. Pokušavali su i mene dodatno približiti Njegovoj milosti, no nisam ih baš doživljavala i njihovim pokušajima nisam pridavala veći značaj. Na svetu sam misu odlazila povremeno, ponekad bih izmolila molitvu, i smatrala sam da je taj moj doprinos sasvim dovoljan.

Jesam li osuđena na takav život do smrti?

Kako je vrijeme prolazilo, počela sam biti gnjevna i razočarana: sobom, životom, ljudima. Nakon dugogodišnjeg obrazovanja nikako nisam mogla pronaći posao u struci, pa sam prihvatila posao koji, za malu plaću, iziskuje svakodnevno stajanje, rad vikendima i praznicima. Ljudi su mi znali dobaciti kako me žale jer radim u takvim uvjetima. Počela sam se ljutiti zbog truda koji sam uložila u obrazovanje, i zbog tragedije koja je zadesila upravo moju obitelj. Imala sam osjećaj da je sve uloženo uzaludno i beskorisno, a ja osuđena na takav život do smrti. Odjednom sam se počela preispitivati, i razmišljati o vječnosti i Isusovim mukama. Tada sam, sasvim slučajno (danas znam da ništa nije slučajno), na jednome portalu naišla na obavijest o susretu u mome gradu, koji predvodi gosp. Lončar. Odmah sam znala da moram otići, iako dotad nisam čula za Kristofore. Zvala sam i članove svoje obitelji, ali nitko nije imao vremena pa sam odlučila sama poći „u nepoznato“. Cijeli sam dan bila uzbuđena očekujući početak susreta. Sjela sam u zadnji red, utopila se u masi nepoznatih lica i prepustila se. Kada je gosp. Lončar završio s predavanjima, počeo je moliti za prisutne. U jednom sam se trenutku, kada sam čula koliko prisutnih boluje od teških bolesti, zasramila svojih ogorčenja. Mislila sam u sebi: Pa neće gosp. Lončar reći da jedna prisutna osoba ozdravlja od loših uvjeta rada kad ima toliko nezaposlenih.

Isus je uzeo moju be­spomoćnost i izliječio moje srce

Ipak, prepustila sam se. A kada sam čula koliko ljudi ozdravlja, počela sam plakati. Suze su mi same tekle. Tada sam začula kako gosp. Lončar kaže da Isus ozdravlja mlađu žensku osobu od osjećaja bespomoćnosti i liječi njezino srce. Osjetila sam vrućinu, srce mi je počelo jako udarati i znala sam da sam to ja. Osjećaji su se miješali: od radosti, nevjerice do plača. Tog sam dana shvatila da sam se pouzdavala u ljude, a ne u Isusa. Moja duša bila je gladna njegove prisutnosti i milosti. Počela sam redovito ići na svetu misu, svakodnevno moliti i čitati Sveto pismo. Smirila sam se i opustila, što su primijetili i drugi; osjećaj bespomoćnosti iščeznuo je, a svoje sam terete prepustila Njemu. Sada živim u stalnoj prisutnosti i sjedinjenosti s Isusom Kristom. Hvala Bogu što je poslao gosp. Lončara, velika hvala!!!