Od tradicionalnog nabrajanja do molitve u duhu i istini

Molitva 'Oče naš'

Baština tradicionalizma u vjerskom životu: čovjek se od malih nogu nauči moliti nižući godinama iste riječi i rečenice bez ulaska u duhovnu dubinu

Školi molitve pridružio sam se prije 5 mjeseci prema obavijestima na Internet stranici Kristofora. Već par godina posjećujem mjesečne javne susrete Kristofora u Osijeku gdje sam imao prilike iskusiti i primiti milosti od Boga polaganjem ruku molitelja. Oženjen sam čovjek, nešto preko 50 godina starosti, imam obitelj, zaposlen sam. 

Ljudska duša može proći silovite transformacije pod snažnim utjecajem Božje milosti koja silazi u njega polaganjem ruku i zastupničkom molitvom karizmatskog molitelja. Dešavaju se promjene. Neke odmah a neke se postupno otkrivaju kako vrijeme prolazi. Život u milosti se nastavlja. Postoji rast umjesto stagnacije i nazadovanja u svakodnevnom životu duše. Bog sve vidi i zna te vodi postepeno dušu naprijed. 

No, neke stvari iz prošlog života obilježene tradicionalizmom u vjeri ostaju tvrdoglavo i dalje prisutne. I nema promjene dok se ne dogodi neki susret s osobom, razgovor, slušanje. Dok se ne poduzme neki korak ili ne obavi neka radnja. Tako je i kod mene bilo kada sam učinio taj korak: krenuo na školu molitve u organizaciji Kristofora. 

Usprkos mnogim milostima primljenim od Boga polaganjem ruku, držanjem zakona Božjeg, iskazivanja ljubavi i milosrđa prema bližnjima za mene je molitva 'Oče naš' i dalje ostala tajna: samo još jedna od mnogobrojnih molitava u nizu koja se izgovara automatski, nabrajaju se riječi a ne osjeća se ništa. To je baština tradicionalizma u vjerskom životu: čovjek se od malih nogu nauči moliti nižući godinama iste riječi i rečenice bez ulaska u duhovnu dubinu.

Već smo čuli i znamo za Isusove riječi: 'Kad molite, ne blebećite kao pogani.'

I još: '

Bog je duh 

i koji se njemu klanjaju, 

u duhu i istini treba da se klanjaju.'

Za mene je bilo dovoljno da pri prvom dolasku u školu molitve ugledam voditelja. Ušao je na vrata i počeo se redom blisko pozdravljati sa svima prisutnima. Impresija je bila jaka, očito se radio o osobi koja je duhovno proživljena. Vanjština može zavarati ali i otkriti. I tada je započelo! Prva stvar, znak križa. Druga stvar: početak molitve 'Oče naš'. Ništa neobično, reklo bi se.

I onda iznenađenje: molitva 'Oče naš' teče nevjerojatno sporo. Prave se razmaci gotovo nakon svake riječi. Pa čak i kod veznika. Je li moguće da se tako treba moliti 'Oče naš'? Svi prisutni tiho mrmore riječ po riječ Očenaša a kratke pauze između svake riječi se čine duge kao vječnost. I konačno, kraj. Došli smo do kraja molitve 'Oče naš'!

Ostao sam zatečen. Šok je bio prilično jak. Kako se to može tako moliti? Zar je to moguće? No škola je započela i ubrzo sam zaboravio tu zgodu.

No, iznenađenjima nije bio kraj. Kad sam došao kući, pozvao sam navečer ukućane na našu redovitu, dnevnu obiteljsku molitvu u kojoj ima i nešto karizmatskih elemenata, no ne pretjerano jer su prisutna i mlađa djeca. I nju isto započinjemo znakom križa te molitvom 'Oče naš'. I započeo sam 'Oče naš' a ostali me prate. No nešto se čudno dešavalo za vrijeme te molitve u mojoj duši. Kao da se pojavio neki osjećaj razumijevanja onoga što izgovaram. Čak mi se i ton izgovaranja lagano promijenio. Dikcija je bila nešto izraženija. Proživljenost dublja. Pomislio sam da je to nešto slučajno, prolazno. Obavili smo našu večernju obiteljsku molitvu i otišli spavati.

Drugi dan, navečer, opet isto: molitva 'Oče naš' je bila u meni opet čudna, drugačija no sada još dublja nego jučer, još proživljenija. Treći dan opet isto. I tada sam shvatio da se nešto promijenilo. Došlo je do neke duhovne promjene te sam nakon tjedan dana počeo analizirati što se to promijenilo u mojem životu da sam konačno počeo moliti tradicionalni 'Oče naš' na drugačiji način. Otklonio sam razne mogućnosti i na kraju mi je ostao samo jedan valjani razlog: do promjene je došlo zato što sam počeo pohađati školu molitve. No nije samo to razlog. Bilo tko se danas može prijaviti na neki duhovni tečaj, kršćansko predavanje, duhovnu obnovu i slično.  

Stvarni razlog je bila osoba koja vodi grupu. Karizmatska osoba, trijezna, razumna, sređena, gostoljubiva, sposobna poučavati. Ali ne treba nikad smetnuti s uma da milost ne dolazi od voditelja grupe već od Boga preko voditelja grupe. I zbog toga preporučam školu molitve osobama u potrebi za duhovnim rastom te dajem ovo svjedočanstvo.

Uz osobiti Božji blagoslov i pozdrav!


Tekst je objavljen u izvornom obliku bez lekture