Škola je upravo ono što mi je nedostajalo na putu prema Bogu

Često dobijemo najviše upravo od onoga od čega očekujemo najmanje…

Iznenadilo me to što voditelj ne „tumači“ Riječ Božju, nego nas usmjerava da naučimo sami slušati što nam Bog progovara

„Što mi Škola može ponuditi novoga, što već ne znam?“

U Školu sam se upisao u lipnju 2015. godine, na poziv gosp. Jelčića da dođem i vidim o čemu se radi. Taj je poziv došao u trenutku kad se na mojem putu k Bogu pojavio zid koji sam teško mogao preskočiti sam.

Razmišljao sam: „Što mi Škola može ponuditi novoga, što već ne znam? Dovoljno je da budem uporan u molitvama i krepostima kako bih se što više svidio Bogu i to je sve što se od mene traži na zemlji.“ Ali rekoh: „Ajde, otići ću jedanput da vidim šta je to“.

Dva mjeseca kasnije razmišljao sam potpuno drugačije.

Bog nam zaista progovara!

O čemu se radi? U Školi proučavamo Božju Riječ iz Biblije, zapravo slušamo što nam Bog govori preko svoje pisane Riječi. I zaista progovara.

„Tečaj“ je koncipiran u pet koraka. Najprije čitamo Riječ (ulomak iz Biblije); dakle, netko polako čita, a mi ostali žmireći promatramo sliku/slike (upoznajemo Boga). Zatim meditiramo, tj. promišljamo o pročitanoj Riječi, odnosno šutimo i promatramo – slušamo rhemu (ili kao Mujo iz vica, samo sjedimo i ne razmišljamo ni o čemu). Onda na temelju promotrenog – onog što nam se utisnulo (a itekako se utisne) – zahvaljujemo Bogu na primljenim spoznajama. Nakon svega toga svatko izgovori zahvalu ili molitvu. Na kraju iznosimo što je tko osjetio, razmijenimo doživljena iskustva i raspravljamo. Dakako počinjemo i završavamo zajedničkom molitvom.

Iznenadilo me to što voditelj ne „tumači“ Riječ Božju, nego nas usmjerava da naučimo sami slušati što nam Bog progovara. I zaista iz iste rečenice svatko dobije drugačiju spoznaju, utjehu, potvrdu...

Do tada mi je u mnogo slučajeva čitanje Biblije bilo nerazumljivo i nesuvislo, kao da sam čitao recepte za kolače jedan za drugim, a nisam ih pokušavao napraviti (naravno da pola toga nisam mogao ni razumjeti).

Znam da Isusov put nije autocesta, nego uska planinska, krivudava staza, gdje nam prijete provalije (kriva učenja). Voditelj je tu kako bi nas upozoravao da ne idemo preblizu rubu da se ne okliznemo. A put je upravo onaj kojim nas vodi i sveta Crkva katolička.

Blagodati koje primam po Školi su brojne!

Nakon nekoliko tjedana Škole, uz pomoć voditelja i ostalih polaznika, slušajući Riječ i primjenjujući je u svom životu, mnogo toga se poslagalo. Prestao sam činiti djela šablonski, da se svidim Bogu, i počeo sam Mu se predavati, tražiti da me On uzme za ruku i vodi, jer nisam bio siguran što trebam činiti da se svidim Bogu. Tako je mnogo lakše!

Jedne sam subote u molitvi iskreno rekao: „Dobro, Bože moj, evo me pred Tobom. Sad me upotrijebi za što god hoćeš“. Već sutradan me velečasni na svetoj misi, u redu za svetu pričest, zamolio da mu se javim u sakristiju. Predložio mi je da budem izvanredni djelitelj pričesti i da čitam Riječ u službi riječi na svetoj misi! I tako ja danas dijelim pričest i čitam – ja koji sam imao tremu progovoriti pred troje ljudi – a da ne spominjem koliki su pozitivni učinci u mojoj obitelji i među prijateljima.

Bog je zaista ovdje. I dobar je, jako dobar, samo ga moramo upoznavati kao dobrog Oca.

Škola molitve je upravo ono što mi je nedostajalo na putu kojim idem prema Bogu. Ovako je zapravo mnogo lakše i brže. Inače bih onaj zid počeo rušiti sam, ručno, i to bi trajalo. A uz pomoć Škole na onom sam zidu pronašao vrata. A kako je s one strane? Dođite i vidite.

Hvala Ti, Gospodine, na Kristoforima.


Svjedoči: Šimo Đulić