Čudo od djeteta

Donosimo dirljivu istinitu priču zbog koje su svima nama u uredništvu zasuzile oči. Mnoge će se majke i očevi pronaći u njoj, a nekima će biti vrlo korisna u osobnim kušnjama

Donosimo dirljivu istinitu priču zbog koje su svima nama u uredništvu zasuzile oči. Mnoge će se majke i očevi pronaći u njoj, a nekima će biti vrlo korisna u osobnim kušnjama

Kao desetogodišnjakinja sam u časopisu Naša ognjišta čitala Križni put nerođenog djeteta. To me znalo toliko dirnuti da sam za tim nerođenim djetetom plakala. Najviše su me se dojmile postaje u kojima Isusa osuđuju na smrt, a dijete Mu govori: „Isuse, Tebe osuđuju razbojnici, a mene osuđuje moja obitelj, moji bližnji, moja majka...“. Zatim postaje u kojima Isus: umire na križu, predaju Ga majci u krilo, spuštaju Ga u grob – u kojima nerođeno dijete govori: „Isuse, Ti umireš! I ja ću umrijeti. Tebe majka uzima u krilo, mene moja neće ni pogledati. Isuse, Ti imaš grob, moj grob je kanta za smeće!“ Tada sam obećala Isusu da, ako ikada budem trudna, nikada neću ni pomisliti na abortus.

Udala sam se u devetnaestoj godini. Muž i ja otišli smo u Švicarsku na privremeni rad. U dvadesetoj sam rodila prvo dijete, godinu dana kasnije drugo, a u dvadeset četvrtoj treće. U dvadeset petoj godini, u mojoj četvrtoj trudnoći, Bog me stavio na kušnju. (Danas znam da je to bila kušnja, tada toga nisam bila svjesna.)


Muž i ja radili smo puno radno vrijeme, u pauzama naizmjenično čuvajući djecu; naime htjeli smo se što prije vratiti u domovinu. U četvrtom mjesecu trudnoće, najednom mi je, na radnom mjestu, iscurila plodova voda. Znala sam da to znači – porod! Odmah sam nazvala svog liječnika koji mi je vodio trudnoću. Kad sam mu rekla što se dogodilo, u nevjerici me upitao jesam li sigurna? Odgovorila sam mu da, nažalost, jesam. Rekao mi je neka smjesta pođem u bolnicu, on će me odmah najaviti, jer se radi o abortusu. Hvala Bogu, nisam osjećala nikakve bolove, pa to „abortus“ nisam ni čula... U bolnicu sam došla s mužem; doktor me primio i odveo na ultrazvuk. Prvo što sam čula na ultrazvuku bili su otkucaji srca moga djeteta! Doktor me upitao osjećam li kakve bolove, te mi, gledajući u ultrazvuk, rekao: „Djetešce gotovo uopće nema plodove vode, teško je oko 180 grama. Budući da nema nikakvih izgleda da će preživjeti, najbolje bi bilo da odmah napravimo abortus.“ Pogledala sam ga u oči i rekla: „Doktore, čujem otkucaje srca svog djeteta, moja beba je živa“. Na to mi je rekao da ću vrlo vjerojatno za koji trenutak dobiti bolove i da će onda biti gotovo. „Doktore, dok je moje dijete živo, neću misliti o abortusu, i Vi ga nećete izvoditi. Kada, i ako, umre, tada napravite svoj posao“, odgovorila sam mu a onda se okrenula prema mužu; on mi je pogledom pokazao da je na mojoj strani. U tom trenutku, kada smo stali u zaštitu našeg djeteta, dobila sam neku snagu i mir. To je onaj osjećaj kad te Otac zagrli i uzme u naručje! Doktor nam je, preko volje, rekao: „Pa dobro, čekat ćemo do sutra pa ćemo odlučiti, ali ne vidim nikakvih izgleda“.


Ostala sam u bolnici. Noge sam držala blago podignutima jer su mi rekli da taj položaj sprječava otjecanje ostatka plodove vode koja je, objasnili su mi, nadoknadiva ako ne bude i dalje istjecala, ili ako ne dođe do abortusa.


Bog nam je poslao Šimuna Cirenca. Bila je to moja zaova, koja nam je baš tada bila u gostima. Ona je, dok je moj muž radio i posjećivao me, čuvala naše troje djece. Ja sam u bolnici iščekivala što će se dogoditi. Muž i ja smo se dogovorili da ćemo čekati i da nećemo dopustiti da nam živo dijete ubiju u mojoj utrobi. Prolazio je dan za danom, pregled za pregledom, posjet za posjetom: a naše je djetešce živjelo!


Bila sam začuđena i zbunjena time. Ubrzo sam uvidjela da gotovo svaki doktor ima drugačije mišljenje; neki su mi govorili da će djetešce, ako i dočekam šesti mjesec trudnoće, najvjerojatnije umrijeti pri porodu jer zbog nedostatka plodove vode neće imati razvijena pluća; drugi su govorili da će se roditi iskrivljenih ruku i nogu; treći da, zbog abortusa, neće ni doći do poroda, jer djetešce nema ni težinu ni druge preduvjete da ostane živo, čak ni pored uznapredovale tehnologije. Samo sam molila Boga neka mi dadne snage da izdržim do trenutka kad ću djetešce moći roditi pa ćemo ga, ako bude i mrtvo, krstiti i imati anđela na Nebu.


Mjesec dana potom, jednog sam doktora (od njih desetero koji su se izmjenjivali na mome slučaju) za vrijeme vizite upitala: „Doktore, hoćete li mi odgovoriti na jedno pitanje?“ „Naravno, samo pitajte“, odvratio je. „Molim Vas recite mi, jeste li ikada prije mene imali ovakav slučaj?“ Odgovorio mi je da sam, u deset godina koliko radi u toj bolnici, drugi takav slučaj s kojim se susreće. „Pa“, zavapila sam, „što se dogodilo u tom drugom slučaju?“ S nelagodom, odgovorio mi je: „Dijete je umrlo, a majka je ostala živa“. Posebno je naglasio to da je majka ostala živa, jer su i mene stalno upozoravali da može doći do sepse te da ne mogu biti sigurni hoće li pravovremeno reagirati.


Jednom su time preplašili moga muža koji me posjetio „okićen“ našom djecom: jedno je nosio u krilu, drugo vodio za ruku, a treće se držalo njegovih nogu. Doktor, koji nije znao da već imamo troje djece, sreo ih je u hodniku i mog muža iznenađeno upitao: „Pa znate li Vi da možete ostati samohrani otac, jer Vaša žena može dobiti sepsu?“ Muž je u sobu došao sa suzama u očima. Kad mi je rekao što ga je tako uznemirilo, samo sam odvratila: „Ne boj se!“, umirujući tako i njega i našu djecu. Mir koji sam u tim trenucima osjećala ne može se opisati, to se može samo doživjeti.


U bolnici sam ležala dva mjeseca, podignutih nogu. Mogla sam ležati samo na leđima, i nisam ni pod koju cijenu smjela ustajati, pa sam sve potrebe morala obavljati u krevetu. Na krevetu su me svakoga dana pregledavali, jedino su me vozili na ultrazvuk, također svaki dan. Po prirodi sam nestrpljiva, ali u ta dva mjeseca nisam ni jednom pozvala sestru da mi namjesti jastuk, ili bilo što drugo. Bilo je teško, ali sve sam mogla s Njim koji me je držao za ruku i davao mi snagu.


Kad sam ušla u peti mjesec trudnoće, iz bolnice u Surseeu prebacili su me u Aarauu, u bolnicu za prerano rođenu djecu. Bila je to velika bolnica, s dobrim specijalistima, i dobrom opremom. Ondje su mi 'dodijelili' i novi tim medicinskog osoblja, koji se iščuđavao nada mnom. Bilo mi je veoma neugodno vidjeti kako se čude nečemu što je meni posve normalno. Za koga bih se trebala boriti ako ne za svoje dijete, makar ono bilo teško svega 180 grama? Dakle, u toj mi je bolnici sve bilo novo, ali borba za život moga djeteta se nastavila.


Jedne večeri, oko 22 sata, (još sam bila u petom mjesecu trudnoće) sasvim sam iznenada osjetila toplinu u donjem dijelu tijela, opet bez ikakvih bolova. Pomislila sam da je iscurilo i ono malo plodove vode što je bilo ostalo. Pozvala sam medicinsku sestru, koja se, kad me vidjela kako ležim u krvi, uhvatila za glavu, a onda smjesta otrčala po doktora. Brzo je došao. Ugledavši krv, primio me za ruku i rekao: „Napravila si sve što si mogla, ovo je sigurno abortus“. Pitao me osjećam li bolove; odgovorila sam mu da ne, na što je rekao: „Trenutno sam sâm, nemam nikoga u smjeni pa ćemo, ako nemaš bolove, pričekati do sutra. Ako se jave bolovi, odmah me zovi, zvat ću pomoć i izvršit ćemo operaciju (abortus) noćas.“ On i sestra su ubrzo zatim otišli a ja sam ostala sama sa svojom boli; suze su mi tekle potocima, plakala sam kao da umire jedno od moje troje već rođene djece. Nazvala sam muža koji je radio treću smjenu; pokušavao me umiriti i utješiti riječima: „Sada je sve u Božjim rukama, napravila si sve što je bilo u tvojoj moći“. Znala sam da je to uistinu tako, ali sam plakala tiho i dugo, smetajući ženama u sobi, koje su ležale zbog problema s maternicom ili grudima; uglavnom su to bili tumori ili ciste. Tijekom ta dva mjeseca – koliko sam proboravila ondje – ni jedna žena u sobi nije čuvala trudnoću. Većinu sam ih upoznala, ali svima sam bila pomalo čudna. Zaspala sam u suzama. Ujutro me medicinska sestra, koja me obilazila cijelu noć, odvela doktoru na ultrazvuk. Opet je prvo što sam čula bio otkucaj srca mog djeteta! Tu sreću se ne može opisati! Doktor me gledao zbunjeno, ne shvaćajući što se događa. Pozvao je drugog doktora i raspravljao s njim. Hvala Bogu, dobro sam govorila njemački jezik pa sam im mogla dobro objasniti kako se osjećam. Doktor mi je nakon pregleda objasnio da je u pitanju vjerojatno bila cista koja se stvorila u kratkom vremenu i pukla. To se događalo poprilično često, ali njima nije bilo jasno kako se stvorila tako velika, a da na ultrazvuku nisu ništa primijetili.


Opet nitko sretniji od mene, naše djetešce je živo! Srce kuca, živo je! Bez plodove vode, ali ipak živi i iz dana u dan napreduje, dobivajući na težini po nekoliko grama. Dani su prolazili, i napunilo se dvadeset četiri tjedna, odnosno šest mjeseci trudnoće. Tada mi se otrovala krv i doktori su, nažalost, morali reagirati. Djetešce je bilo teško oko 860 grama, i to je za njih bilo dovoljno, pod uvjetom da može disati, u što su sumnjali jer, kako su smatrali, nije mogla plivati u plodovoj vodi i tako razvijati pluća. Međutim, bez obzira na sve, mene nisu mogli uvjeriti u to – osjećala sam svoje dijete. Trbuščić je bio jako malen, ali djetešce je davalo znakove života, i meni pričinjalo radost kao i ostala moja djeca. To sam govorila i doktorima, ali oni su mislili da izmišljam, da je to nemoguće.


Otrovanje krvi je bilo takvo da se više nije moglo čekati. Rekli su mi da će se carski rez izvesti sutradan ujutro. Oni će me pratiti te će, u slučaju da otrovanje prijeđe granicu, carski rez izvesti i prije. Sada je moje djetešce bilo ugroženo mojom krvlju! Predala sam sve u Božje ruke, slušajući glas koji mi je stalno govorio: „Bit će to sve dobro, ne boj se!“


Tijekom noći, trovanje se nije pojačalo pa su carski rez izveli ujutro, nakon noći koju sam prespavala kao da nemam nikakvih problema, u potpunom predanju volji Božjoj. Kad sam se probudila iz narkoze, pokušala sam iz nosa izvući sonde. Oči su mi bile zatvorene i nisam ih mogla otvoriti. Medicinska sestra, koja je primijetila da sam se probudila, rekla mi je da je sve u redu, neka ne vučem sonde, te je pozvala doktora. Čula sam korake, ali nisam mogla otvoriti oči. Došao je doktor koji me operirao; primio me za ruku i rekao: „Gospođo Čolak, rodili ste živa i zdrava sina. Nije zaplakao kao s jednim, nego kao s dvojim plućima!“ U tom sam trenutku otvorila oči, a suze radosnice su mi počele teći kao nikad dotad. To su bili potoci; bio je to neopisiv osjećaj sreće. Prije toga rodila sam, hvala Bogu, troje žive i zdrave djece i bila sam sretna, ali ovo je ipak bilo drugačije. Naš je sin, začudo, po porodu težio 1320 grama i bio dug 37 centimetara. Nazvali su ga „čudom od djeteta“ te su ga sljedeće dvije godine, do našeg povratka u domovinu, pratili u razvoju, ne prestajući se čuditi. Naš je sin bio prvi takav slučaj u toj bolnici! Danas ima dvadeset i jednu godinu i, hvala Bogu, nikada nije imao nikakvih zdravstvenih problema.


Otada zahvaljujem dragom Bogu za sve liječnike i medicinske sestre koji su pomogli i sudjelovali u porodu mog djeteta. Zahvaljujem i za svog muža – njegova mi je ljubav i potpora bila najveća utjeha i pomoć kada su svi ostali sumnjali. Najviše zahvaljujem dragom Bogu, za Njegovu prisutnost, jer bez Njegove snage i pomoći, bez Njegova glasa koji sam osluškivala svakog dana, možda bih odustala i prihvatila abortus. Bez Njegove mudrosti, koju mi je darovao u tim trenutcima, možda bih se danas pitala što bi bilo da nisam pristala...

Svjedočanstvo Mladenke Čolak prvobitno je objavljeno u časopisu za žene Pia