book hr banner 130x1000px

Isus na parkiralištu

Umjesto beskućnika bio je netko drugi

„Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?“ A kralj će im odgovoriti: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,37-40)

Svjedoči: T. L.

Dok sam čitao Vašu knjigu Kako povjerovati, „nešto“ me potaklo da Vam ispričam o svome susretu s našim Gospodinom te vam tako darujem svoj „talent“. Taj je događaj uvelike promijenio moj neuredan način života i potaknuo me da počnem tražiti Gospodina u svim situacijama...

Pomoć odozgor

Prije nekoliko godina supruga i ja imali smo financijskih problema; tada sam, u zadnjem roku za plaćanje svih naših novčanih obveza, nasred ulice pronašao novac u iznosu prosječne hrvatske plaće! Novac nije bio u novčaniku niti je bilo ikakvih podataka o vlasniku. (Napominjem da ni prije ni poslije toga nisam pronašao ni pet kuna.) Odmah sam shvatio da to nije slučajnost, iako u slučajnost ne vjerujem, nego da je to pomoć odozgor.

Tih sam dana čitao Bibliju i između ostaloga pročitao da nas Gospodin kori što ga nismo nahranili kad je bio gladan i odjenuli kad je to od nas tražio; a tražio je to često, u svakom beskućniku i u svakoj osobi koju je svijet odbacio, prezreo i ponizio... Dan nakon sretnog događaja, posao me „slučajno“ odveo tamo gdje sam dan ranije pronašao novac; slobodno parkirno mjesto je od toga mjesta bilo udaljeno samo nekoliko metara... A dok sam se parkirao, vidio sam da ondje stoji beskućnik! Izašao sam iz automobila i on me dozvao: „Dečko!“ Prvo što mi je palo na pamet bilo je: „Ajme ne! Sigurno je on izgubio onaj novac i sad ću mu ga, unatoč svojim problemima morati vratiti jer je njemu potrebniji nego meni“.

Novac je bio kod kuće i to smo popodne planirali podmiriti sve svoje financijske obveze. Mislim da je Bogu bilo dovoljno što sam u srcu odlučio vratiti novac ne znajući što će me točno beskućnik pitati...

„Iz očiju mu je izbijala neopisiva dobrota i mir“

Njegovo je pitanje glasilo: „Dečko, imaš li što novaca za sendvič?“ Pogledao sam ga a srce mi se rascvjetalo! Sjetio sam se teksta iz Biblije... Zatim sam ga pogledao u oči i osjetio nešto što se ne dâ opisati riječima; iz očiju mu je izbijala neopisiva dobrota i mir. Skoro sam zaplakao. I danas žalim što ga nisam zagrlio; imao sam priliku zagrliti našeg Gospodina i propustio sam je. Znam da nam se Gospodin ukazuje u drugim osobama, u slikama i događajima, i siguran sam da je tada umjesto beskućnika bio netko drugi.

Srećom, imao sam nešto sitnoga pa sam Ga odveo u dućan; htio sam provesti što više vremena s Njim. Dok je beskućnik birao sendvič, osjetio sam da je moj trenutak prošao. Iz beskućnikovih se očiju izgubila dobrota i nestao mir koji je bio prisutan sve do tada.

Kad smo izašli iz dućana, svaki je otišao svojim putem.

Taj je događaj u meni ostavio dubok trag te ga se pokušavam sjetiti svakoga dana a pogotovo onda kada stvari ne idu kako bismo htjeli i kad je teško.

Nekada mislimo da je On daleko jer smo 'svjetovni' i ne prepoznajemo ga u svakodnevnim sitnicama, osobama, slikama i događajima, ali On je uvijek tu, i bliže je nego što možemo zamisliti...