book hr banner 130x1000px

Bog ozdravlja

Otkrivao sam moć suvremene znanosti i nisam od Boga očekivao ništa

Koliko često podcjenjujemo Božju (sve)moć; vjerujemo u znanost, medicinu... u sve samo ne u njega. No, On je strpljiv i dopušta nam da se igramo svojim 'igračkama', i umanjujemo značaj njegovim čudesnim djelima... a onda nas, jednoga dana – iznenadi

Dosta sam puta čuo, osobito u djetinjstvu, da su ljudi doživjeli čudesna ozdravljenja. U svim slučajevima koje znam, ljudi su se određenim svecima zavjetovali da će učiniti žrtvu, primjerice otići na hodočašće, te su zadobili traženo ozdravljenje. Kad sam bio manji, tim sam svjedočanstvima uglavnom vjerovao. Činjenica je međutim da sam ta ozdravljenja povezivao sa svecima, nikad s Bogom, dok sam s Bogom uvijek povezivao razočaranja ljudi koji su vodili svoju djecu u kolicima, žarko molili, i na kraju ih u kolicima vraćali kući; nisam dovoljno znao o duhovnim stvarnostima i zakonitostima pa su mi takvi prizori podrivali pouzdanje u Boga.

S vremenom, kako sam otkrivao moć suvremene znanosti, statistike, medicine, tehnologije, nije mi bilo ni na kraj pameti od Boga očekivati bilo što... Redovito sam išao u crkvu, vjerničke dužnosti obavljao kako je red, griješio i ispovijedao se i nadao se šansi za čistilište, ako Bog postoji. Vjerovao sam u prirodnu selekciju kao silu razvoja svijeta, veliki prasak bio mi je zagonetka, ali se time nisam previše zamarao jer se nešto moralo i ne znati. Omiljena mi je bila vjerojatnost – pomoću nje sam razvijao vrlo složene algoritme, tako da mi ona ozdravljenja o kojima sam slušao u djetinjstvu nije bilo teško pripisati slučajnosti. „Ma kako vjerojatnost događaja bila mala, on se može dogoditi, pa tako i ozdravljenje baš na hodočašću“, mislio sam, kao što misle i mnogi drugi.

„Namještanja, teorija vjerojatnosti...“

A onda jednog je dana teško oboljela moja sestra. Odlučili smo naći najbolje liječnike i najbolje lijekove, makar morali otići na kraj svijeta. No, kako smo kontaktirali sve poznatije liječnike i stručnjake, tako mi se iluzija o ljudskoj moći sve više rušila. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako lijeka – nema. I tada, kako smo već sve pokušali, prihvatili smo sestrinu želju da se obratimo Kristoforima. Uskoro smo bili redoviti na susretima Kristofora, kao i u Sigetu i Taboru. Ponovno sam se susreo s brojnim svjedočanstvima o ozdravljenjima, ali sve mi je to bilo onako – pomalo čudno.

Sumnjao sam da je dosta tih ozdravljenjâ zapravo namještaljka: „Danas, kad se navodno sve može namjestiti: od natječaja za posao, natječaja javne nabave, izbora ljepote pa do političkih izbora, zašto bi bilo teško izrežirati nečije ozdravljenje?“ Ponekad sam smatrao da neki ljudi svjedoče da bi skrenuli pažnju na sebe. Mislim da ima i takvih, ali... Takva su objašnjenja funkcionirala jedno vrijeme, međutim kad sam svjedočio ozdravljenjima osobâ za koje sam bio potpuno siguran da nikad ne bi sudjelovali u prijevari, i da ne svjedoče o ozdravljenju zbog privlačenja pažnje, morao sam se vratiti objašnjenju s vjerojatnošću, dakle, da se ozdravljenja mogu dogoditi slučajno.

To je tako išlo još jedno vrijeme... Naime, osobno sam se deset godina mučio s uklještenjem živca u leđima. Nisam smio dizati teže predmete, morao sam paziti kako ću se umiti, kako se igrati s djecom, kako ih podignuti, kako izaći iz automobila… Znao sam točno koje položaje tijela i koje pokrete moram izbjegavati, da ih se ne bih sjećao sljedećih nekoliko dana. Morao sam redovito izvoditi vježbe... No, i unatoč svom oprezu i vježbama događalo se da bih se pri pogrešnom pokretu srušio od boli, a nekoliko puta godišnje na nekoliko dana ili tjedana morao ostati u krevetu. Ukratko, bio je to moj veliki hendikep, nešto skoro kao invaliditet.

„Izgleda da sam u subotu ozdravio“

Jedne subote, dok je g. Josip Lončar vodio molitvu za ozdravljenje u prepunoj crkvi, sjedio sam među narodom, stiješnjen kao sardina. Josip je rekao neka svoju desnu ruku stavimo na bolno mjesto. Sjetio sam se svojih leđa... Kako sam bio stisnut sa svih strana, trebalo je dosta vjere da provučem ruku i stavim ju na leđa, ali zapravo nisam očekivao nikakvo ozdravljenje. I nisam ništa osjetio.
U srijedu nakon te molitve, dok sam se igrao s djecom, primijetio sam da sam napravio „pogrešan“ pokret... Očekivao sam dobro poznatu bol – ali ništa se nije događalo. U nevjerici, isti sam pokret napravio još nekoliko puta – ali boli nije bilo. Napravio sam sve druge pokrete i isprobao sve položaje tijela za koje sam pouzdano znao da će uzrokovati bol – i opet ništa. Istog sam se trena sjetio subotnje molitve. Odjurio sam u drugu prostoriju u kojoj se nalazila moja supruga i ushićeno joj rekao: „Izgleda da sam u subotu ozdravio“. Ona se samo podsmjehnula, pokazujući sumnju na kojoj sam joj i ja mogao pozavidjeti. „Dobro“, rekao sam, „u petak idem na nogomet pa ćemo to provjeriti.“ Znao sam da će biti dovoljno deset do 15 minuta igre da otkrijem ako nisam ozdravio.

Dovoljan dokaz

U petak sam otišao na nogomet nakon dosta vremena a kako sam kasnio, nisam se stigao ni zagrijati – to je značilo da će se bol, ako moj problem s leđima još postoji, manifestirati i puno prije isteka tih deset minuta igre. Odigrao sam 15 minuta i kako je sve bilo u redu i bolovima nije bilo ni traga, nisam htio iskušavati Boga, zbilja sam povjerovao da sam ozdravio. Htio sam stati s igrom, kao što sam i inače činio kad bih igrao prvi put nakon dužeg vremena, međutim, taj put me suigrači nisu puštali da napustim igru. Uvjeravao sam ih da će biti problemâ ako ostanem duže igrati a oni su mene uvjeravali da će sve biti u redu. To mi je bilo vrlo čudno jer me, znajući za moj problem s leđima, nikad nisu forsirali da igram... Ostao sam i odigrao svih 90 minuta. Nakon toga sam se istuširao i, mokre se kose, biciklom po prilično hladnom proljetnom vremenu zaputio kući. Rekao sam: „Ako nakon ovoga ne bude problema, to će čak i meni biti dovoljan dokaz“. I bio je! Bog me ozdravio. Više nije bilo mogućnosti ni za kakvo objašnjenje, osim da je to Božje djelo. Bog zbilja ozdravlja!

Otada je prošlo nekoliko godina, i bol se jednog dana vratila. Uhvatio me silan strah. Znao sam da je u pozadini neki duhovni razlog, jer ništa drugo nije imalo smisla. Nikako nisam htio živjeti s tim hendikepom. Zamolio sam Boga da mi pokaže uzrok povratka boli... Nešto ranije jedna je osoba učinila veliku nepravdu drugoj, i ja joj to nikako nisam mogao oprostiti. Znao sam da je upravo to uzrok povratka boli i zamolio sam Boga da mi ne vraća bol, a ja ću već nekako oprostiti. Bol je ponovno nestala, i nikad se više nije vratila.

Iako je uzrok 'prve' boli, koja me mučila i ograničavala deset godina bio povreda, prilično sam siguran da sam te godine propatio i zbog neopraštanja.