Glumataju vjernike, a znam kakvi su

Bio sam pun nemira i mržnje

Bog svoju djecu poziva u svoju Obitelj na različite načine. Pri tome je presudno da oni preko kojih poziva, budu otvoreni za suradnju… Evo jedne takve priče

Moje je ime Goran. Dolazim iz obitelji koja nije upoznata s vjerom. Nismo išli na nedjeljne mise, slavili Gospodina. Ponekada su, čak, moji roditelji znali zaustiti njegovo ime uzalud. Ovo je moje svjedočanstvo o preobraćenju i pronalasku Božje ljubavi.

Roditelji me nisu krstili, ali me kao malog uvijek zanimala vjera. Išao sam na vjeronauk, čak ponekad i na nedjeljnu misu s prijateljima. Najviše mi je u sjećanju ostalo kada sam se kao učenik 4. razreda, ni sam ne znam kako, na Pepelnicu našao u crkvi. Za mene je bilo čudo kada mi je svećenik posuo glavu pepelom – mislio sam da sam svet! Najbolji! Bilo je to lijepo iskustvo. To je bio moj kratak susret s vjerom i Crkvom. Prolazile su godine. Više nisam išao na misu. Nisam primio sakramente kada su ih svi moji prijatelji primili...

Prošle su godine, i ja sam upoznao djevojku, danas svoju suprugu, koja je, što se tiče vjere, bila potpuno različita od mene. Tko bi rekao da Gospodin ima takav put za mene. Nakon nepunih mjesec dana, zaručili smo se i počeli živjeti zajedno. Došao sam za njom u Rijeku, i ondje počinju moji svakodnevni susreti s vjerom, a da toga nisam bio ni svjestan. Ona je bila vjernica: molitva prije jela, ujutro, navečer, nedjeljna misa… Mislio sam: „Ok, to je baš lijepo, dobra je ta cura”, ali me u isto vrijeme sve to nije mnogo zanimalo.

I tako, prolazila je nedjelja za nedjeljom, misa za misom, i nekada me pitala hoću li ići s njom. Nekada bih otišao, nekada ne. Kada bih se našao u crkvi, bio sam pun nemira i mržnje prema ljudima ondje. Razmišljao bih: „Glumataju neke vjernike, a znam ja dobro kakvi su vani”. Kada je trebalo kleknuti, nisam htio. „Kome da ja klečim?”, prošlo bi mi kroz glavu. Kada je trebalo reći: „Gospodine, nisam dostojan...”, pomislio bih: „JA da nisam dostojan?! Tko to kaže?! Ja sam dostojan!”

„Svećenici su samo poštari!”

Dani su prolazili, a Ana je htjela da spoznam Gospodinovu ljubav. Međutim, kada god bi to spomenula, u kući bi došlo do svađe koja bi trajala satima. Ja sam se uvijek držao onog „meni da neki svećenik govori o vjeri i načinu života? A tamo je uhvaćen s drugom ženom ili ima tvrtke po Njemačkoj ili tko zna što sve ne. Taj meni neće odgajati djecu!” Danas shvaćam koji je križ moja supruga nosila sve to vrijeme, koliko sam joj boli nanio svojim riječima, a samo je htjela da spoznam koliko je Gospodin dobar i pun ljubavi. Kada bi dolazila kući, jedva sam čekao da joj nešto predbacim za tu njezinu vjeru. Da ju opet pribijem na križ i povrijedim.

Tako smo se borili. Uvijek kažem da smo se igrali povlačenja konopa: ja na svoju stranu, ona na svoju. Jednog je dana opet počelo to natjecanje oko vjere. Ponovno sam počeo govoriti loše o svećenicima, a onda mi je Ana rekla: „Svećenici su samo poštari!” Možda nisu samo poštari, ipak su oni glasnici Božji, ali meni je to „poštar” bilo dovoljno! Osjetio sam kako mi je, preko Ane, Gospodin tim riječima opalio šamar.

Situacija se smirila, krenuo sam na mise, ali još uvijek nisam znao što je to, išao sam uglavnom zbog Ane. Ona mi je na to govorila: „Ako ideš zbog mene, bolje ostani doma!” Uvrijeđen, mislio sam: „Sad mi ni ne dâ da idem na mise! Šta ova hoće?!”, dok jedne nedjelje nije došla kući i rekla da u našoj župi ubrzo počinju predavanja za katekumene pa mogu ići kako bih primio sakramente. Pitao sam ju koliko to traje. „Šest mjeseci”, odgovorila je. „Ona je stvarno luda! Šest mjeseci da idem na nekakva predavanja?!”, pomislio sam. Ipak, rekao sam si: „Idem! Priuštio sam joj toliko patnje, muke i boli zbog te vjere. Mogu barem to napraviti!”

Krenuo sam na predavanja. Bilo nas je, mislim, osmero. Nakon kratkog upoznavanja u kojem je svatko rekao nešto o sebi, predavanje je moglo početi. No, nisam dugo izdržao, čim je svećenik koji je držao predavanja, započeo, počeo sam postavljati pitanja. Kad bi on nešto rekao, ja hop – protupitanje! On bi nastavio, a ja brže-bolje: „A zašto to tako?” Sve dok me nije zamolio: „Mladiću, molim te, ako imaš toliko pitanja, pričat ćemo ti i ja nakon predavanja”; jer da je odgovarao na sva moja pitanja, to bi trajalo danima. „U redu”, rekao sam mu pomislivši: „Ajde, slušat ću ga, a pitanja će čuti poslije”. Nakon predavanja, upoznali smo nekoliko ljudi i pričali s njima o vjeri. I ja sam rekao svoje mišljenje. Nikada neću zaboraviti trenutak kada mi je Ksenija rekla: „Gorane, želiš li ti uopće primiti te sakramente, jer po ovome što pričaš, nije baš tako(?!)”

Došao je taj dan - moje krštenje! Ulazak u Božji dom i dan kada sam postao dijete Božje! Bilo je prekrasno! U toj uskrsnoj noći, primio sam sve sakramente. Tek danas vidim koja je milost primiti Isusa u svoj život u noći prije njegova slavnog uskrsnuća! Bio je to velik korak bliže mom obraćenju.

Živi Isus

Nakon toga, počeo sam češće ići na misu, ipak malo bolje poznavajući sve to, ali ipak, ne dovoljno. Jedne nedjelje, Ana je došla nakon mise i rekla mi da se u našoj župi uskoro održava duhovna obnova: „Dolazi fra Zvjezdan Linić, pa ako želiš, možemo ići!” Pristao sam razmišljajući: „Da vidim ja tko je taj fra Zvjezdan”. Naime, kada god bismo otišli u Samobor, u posjet Aninoj vjenčanoj kumi, ova bi stalno pričala o fra Zvjezdanu!

Došao je četvrtak, ušli smo u prepunu crkvu, sjeli ispod svetohraništa, Isusu pod noge (tek sada, dok ovo pišem, vidim gdje sam sjedio). Sveta misa je započela, fra Zvjezdan je pričao, molio, poticao nas da pjevamo. Ma, pravo slavlje! Neki je čovjek pokraj mene urlao na sav glas, kao da je na koncertu! Ljudi su ga gledali, ali ja se nisam dao smesti! Došao sam onamo da vidim što Gospodin želi od mene!

Prošla je ta večer, i na povratku kući, Ana me pitala kako se osjećam. Bio sam oduševljen, a nisam ni znao što me još čeka! Došao je petak. Ponovno smo molili i pjevali. Tada je fra Zvjezdan izvadio Presveto, stavio ga na oltar i rekao: „Evo, ovdje je živi Isus! Otvorite mu svoje srce!” Zatim je krenuo kroz crkvu. Zaorila se pjesma „Isuse, volim te!” Svi su pjevali i plakali. Danas znam kako je sve bilo puno Duha Svetoga. Kada se Isus približavao meni, rekao sam si: „Ma, dotaknut ću ga i ja, da vidim što želi od mene!” U tom trenutku dodira, moje je srce postalo drugo – novo srce puno ljubavi! Sve moje predrasude, osude, svaki trenutak kad sam svoju suprugu time pribijao na križ, sva zapitkivanja, dvoumice, ponos – sve je palo u vodu! Osjetio sam mir koji do tada nikada nisam! Plakao sam, pjevao i u tome je trenutku moje srce počelo gorjeti za Isusom!

Od tada mogu samo reći hvala Ani što je imala toliko snage, i hvala Gospodinu koji ju je vodio. Žao mi je što joj je moralo biti tako trnovito i teško, ali evo, spasila je jednu dušu koja bi bez njezine pomoći hodala bez pravoga cilja – cilja da jednoga dana uđe u kraljevstvo Božje. Hvala Gospodinu što se proslavio kroz nju i dotaknuo mene! Hvala ti, Isuse, što si me pozvao da budem dijete Božje!

Slava Isusu!