fbpx

book hr banner 130x1000px

Josip Lončar: Grijeh ili pogreška?

Ako se zaista želimo promijeniti, onda želimo i saznati u čemu griješimo i u čemu trebamo biti bolji. A svatko se od nas itekako može uz pomoć Božju promijeniti. Evo jednoga načina

Jedna od većih kočnica našemu vlastitom spasenju, posvećenju i kvalitetnoj promjeni života je ta što smo pojam grijeha zamijenili pojmom 'pogreška'. Velik postotak današnjih katolika ima problema sa svjesnošću vlastitih, pa čak i tuđih grijeha. Posebno je to izraženo za vrijeme adventskih i korizmenih ispovijedi. Mnogi na njih dolaze samo kako bi obavili svoju dužnost bez stvarne potrebe za priznanjem, pokajanjem i traženjem oprosta. Kad grijeh počnemo opravdavati bilo kakovim razlozima, tada pojam grijeha u svojem shvaćanju lako možemo zamijeniti pojmom pogreška.

Grijeh je pojam koji nas automatski asocira na Boga i svi znamo da nas grijeh obvezuje na priznanje, pokajanje i traženje oprosta. Pogreška je pak ljudska realnost koja eventualno iziskuje priznanje, a rijetko pokajanje i traženje oprosta od osoba kojima smo učinjenom pogreškom nanijeli određenu štetu.

Za grijeh ne postoji opravdanje, za nj eventualno postoje olakotne okolnosti. Kad za grijeh pronađemo opravdanje, tada ga pretvaramo u pogrešku koja se dogodila iz raznoraznih razloga, uglavnom bez loše nakane. Nakana je ta koja prečesto određuje hoćemo li nešto zvati grijehom ili ne. Mnogi vjernici misle kako se u dobroj nakani ne može griješiti; te mnogi od njih žive životom u kojemu stvarno ne žele imati loše nakane. Međutim, problem je u tome što su sami odredili što je to dobra, a što loša nakana. Na taj su način unaprijed opravdali veliku većinu svojih životnih postupaka ili djela.

To 'opravdavanje' nije počelo s nama samima, već s našim roditeljima. Svako normalno malo dijete ima dva idola: tatu i mamu. U tati i mami dijete vidi savršene ljude vrijedne divljenja. Onoga trenutka kad dijete počne primjećivati majčine i/ili očeve nesavršenosti, vrlo je sklono razloge tih nesavršenosti pripisivati samome sebi, tj. okrivljavati sebe umjesto da okrivi osobu koju voli svim srcem. Tako je, primjerice, čest slučaj da dijete roditelja koji se neprestano svađaju preuzme krivnju na sebe, uvjeravajući se kako se roditelji tako ponašaju njegovom krivnjom (djeteta). Djetetu je lakše podnositi vlastitu nesavršenost nego nesavršenost roditelja. Kad se takvo 'samouvjeravanje' pretvori u duboki nutarnji stav ili uvjerenje, tada dijete takav stav ili takvo uvjerenje nosi cijeli život i to zajedno s osjećajima krivnje (kojih se neki nikad ne riješe).

Drugi način opravdavanja događa se kad dijete od roditelja ne dobiva nešto što mu je od njih očito potrebno, kao primjerice: nježnost, pohvalu, podršku, kvalitetno vrijeme, korekciju, poduku, priznanje... Kada nakon dužega vremena čežnje ili iščekivanja, dijete ne dobije ono za čim čezne, tada često, kako bi se zaštitilo od daljnjih razočaranja te sačuvalo savršenu sliku oca ili majke, samo sebe uvjerava kako je takvo očevo ili majčino ponašanje normalno i kako je bilo pogrešno tražiti nešto drugo. I tako opet imamo novo uvjerenje (opravdanje) s kojim dijete nastavlja živjeti.

Nakon što to dijete odraste i postane otac ili majka, postoji mogućnost da se prema vlastitoj djeci počne ponašati na isti način na koji su se roditelji ponašali prema njemu. Tu treba napomenuti da dijete itekako usvaja i dobre, a ne samo loše obrasce ponašanja svojih roditelja. Zato i postoje uzrečice: „Kakav otac, takav sin” i: „Ne pada jabuka daleko od stabla”.

Ovdje bismo se trebali zapitati je li grijeh ili samo pogreška vlastitome djetetu uskratiti, primjerice prisnost ili nježnost ili podršku? Može li se taj propust opravdati bilo čime, na primjer opravdavanjem da ni mi nismo dobili prisnost, nježnost ili podršku od svojih roditelja pa smo ostali živi? To što mi nismo dobili roditeljsku prisnost može biti olakotna okolnost, nikako ne i opravdanje. Sve što nismo učinili jednome od naših najmanjih, nismo učinili Njemu, Isusu. Druga vrsta opravdanja je kad smo kao djeca zlostavljani od odrasle osobe. To je posebno izraženo kod pedofilije u kojoj bliski rođak ili obiteljski prijatelj spolno iskorištava nezaštićeno dijete. Dijete gotovo redovito, iz straha da mu roditelji neće vjerovati i zbog nemogućnosti izravnoga suprotstavljanja osobi koja dijete zlostavlja, osuđuje samo sebe, stvara o sebi sliku osobe koja je to zaslužila i sve pokušava potisnuti duboko u podsvijest, tj. zaborav.

Sljedeća vrsta opravdavanja događa se na kulturno-socijalnom području. Društvo mijenja standarde ponašanja i kad se većina ljudi počinje ponašati na određeni način ili barem tolerirati ili odobravati određena ponašanja manjine, tada smo skloni grijeh najprije nazvati pogreškom a zatim i sasvim normalnom modernom realnošću, koja u prijašnjim vremenima zbog bilo kojega razloga (konzervativnosti, zaostalosti, neznanja...) nije bila prihvatljiva. Tako su, na primjer, predbračni odnosi u ne tako davnoj prošlosti bili nezamislivo težak grijeh, a danas nemali broj vjernika misli kako je najnormalnija stvar, partnera prije vjenčanja 'isprobati'. Neki su teški grijesi, poput abortusa, čak regulirani zakonskim dopuštenjem i mnogi vjernici misle da ako se drže državnih zakona, ne griješe. Kad tome dodamo činjenicu da se danas u crkvama rijetko kad jasno propovijeda o grijehu, Božjemu sudu i vječnoj smrti u paklu, tada možemo shvatiti zašto je svećenicima tako teško ispovijedati one koji na ispovijed dolaze samo zato da bi obavili crkvenu zapovijed po kojoj se svake godine treba barem jednom ispovjediti, a „grijeha gotovo i nemaju”.

Na taj način, mjerilo po kojemu određujemo je li nešto grijeh ili nije – umjesto Riječi Božje i naše ljudske savjesti – postaje naš unutarnji stav koji se temelji na vlastitome životnom iskustvu.

Opravdati ne znači oprostiti

Kao prvo, trebamo se suočiti s istinom. Trebamo početi s preispitivanjem očeva i majčina odnosa prema nama kao i prema ostalim članovima obitelji, prema susjedima, rođacima i prijateljima, prema Bogu i Crkvi, prema drugim ljudima u specifičnim potrebama... Nakon toga to isto trebamo učiniti s ostalim osobama koje su ostavile značajan trag u našim životima. To nikako nećemo činiti kako bismo ih optužili, već da bismo ih na pravi način opravdali.

Mi kršćani znamo da trebamo svima sve opraštati (većina to kršćana zaista i želi), posebno svojim roditeljima, te braći i sestrama. Mnogi od nas smo već više puta rekli, i onima koji su nas ranili kao i Bogu, kako im sve opraštamo, a da možda nismo bili svjesni činjenice kako im u svojemu srcu, zapravo, opraštamo samo ono za što ih smatramo krivima. Sve ono u čemu smo ih opravdali, nismo im ni oprostili. Opravdati ne znači oprostiti.

Mnogi ne razumiju način na koji nas je Isus spasio, tj. otkupio ili opravdao pred Ocem. Isus nije došao k Ocu s pričom: „Pa znaš, Oče, da su slabi... Od svojih roditelja nisu mnogo toga primili. Svi su oko njih isti, pa ne možeš baš sve kriviti...” Isus nas je otkupio tako da je sâm platio kaznu za grijehe koje smo mi počinili. To je slično sinu koji je tek položio vozački ispit te je policijskom kamerom uhvaćen kad je prebrzo vozio (a da za vrijeme vožnje uopće nije bio svjestan kako vozi prebrzo jer je previdio znak ograničenja brzine), i treba platiti kaznu za koju nema novca. Ako ne plati, ići će u zatvor. Ne preostaje mu ništa drugo nego da svoju pogrešku prizna svojim roditeljima i od njih zatraži da plate umjesto njega. Isprika kako nije znao za ograničenje brzine ne oslobađa ga od kazne.

Kako bi nama od Boga bilo oprošteno i kako bismo bili oslobođeni kazne za grijeh, od nas se traži da grijeh prepoznamo, da ga priznamo, da se pokajemo, da zatražimo oproštenje i, ako je moguće, da nadoknadimo štetu. Kod svakoga traženja oproštenja, vrijedi uvijek isti princip: treba prepoznati grijeh ili pogrešku, treba ih priznati, treba se pokajati i treba zatražiti oproštenje. Na ispovijedi nam Bog, osim grijeha koje navedemo, oprašta i sve ostale grijehe kojih se nismo mogli sjetiti ako smo ih se zaista pokušali prisjetiti ili postati ih svjesni. Taj isti princip iz Očenaša („oprosti nam kao što i mi opraštamo dužnicima našim”) trebamo primijeniti i mi kad opraštamo drugima – trebamo oprostiti kad nam netko dođe s priznanjem, pokajanjem i molbom da mu oprostimo, te također trebamo oprostiti i onima koji su nas povrijedili, a da toga nisu ni svjesni. Isus nas poziva da oprostimo čak i onima koji su svjesni da su nas povrijedili, a to ipak ne žele priznati, pokajati se i zatražiti oproštenje od nas.

Opraštanje je svjesna odluka našega razuma da se pred Bogom odreknemo zahtjeva kojim bi osobu koja je prema nama zgriješila Bog trebao kazniti. Opraštanje nema nikakve veze s opravdavanjem krivnje. Ondje gdje nema krivnje ne treba ni oproštenja. Opraštanje je najbolja moguća odluka koju u životu možemo donijeti. Opraštanjem Bogu omogućujemo da i nama oprosti naše grijehe, ali također, opraštanje nam otvara mogućnost da molimo za opraštanje nama dragih ljudi. Ono u nama pokreće proces zacjeljenja rana koje su nastale od povreda. Svaka povreda prouzrokuje ranu: fizičku, duševnu ili duhovnu. Fizičke rane uglavnom zarastaju ostavljajući manje ili veće ožiljke, dok duševne i duhovne pokušavamo, više ili manje uspješno, potisnuti u zaborav, tj. u našu podsvijest. Samo potiskivanje (zaboravljanje) ni u kom slučaju ne znači da je rana zacijeljela i da više nema utjecaj na naš život. Previše je ljudi svjesno negativnih osjećaja u sebi kojima ne znaju uzroke. Suočavanje s istinom o povredi i donošenje odluke o svjesnome oprostu, daju nam mogućnost da ranu koju je nanio grijeh Bog počne liječiti. Opraštanje nema mnogo veze s emocijama. Jedan mi je mladić nakon ovakvoga predavanja rekao da nikad neće moći oprostiti jednoj osobi – odgovorio sam mu da zbog toga nikad neće moći doći u nebo. Iznenada se dogodilo da je ipak mogao oprostiti! Kad u ispovjedaonici priznajemo svoje grijehe, kajemo se za njih i tražimo oproštenje, od nas se ne očekuje da to što ispovijedamo za vrijeme ispovijedi doživljavamo emotivno. Dovoljno je svjesno razumski pristupiti Bogu. Prema tome naše povrede (razočaranje, gorčina, žalost...) ne bi trebale biti prepreka kad opraštamo drugima. Ne trebamo nekoga simpatizirati kako bismo mu oprostili. Možemo čak oprostiti i onima koje mrzimo. Radi se naprosto o našoj odluci. Isto tako, prestati mrziti ne znači da smo automatski oprostili. Mržnju trebamo rješavati odvojeno od opraštanja. Iz vlastitoga iskustva, a i iz iskustva drugih, znam da mi se život uvelike promijenio kad sam oprostio ono što sam do tada opravdavao. Ponavljam, ako nam je primjerice otac učinio nešto loše, ne činimo mu uslugu tako da opravdamo njegov grijeh optužujući sebe ili nekoga drugoga umjesto njega. Uslugu mu, naprotiv, činimo (bio živ ili mrtav) kad u svojemu srcu kažemo: „Tata, to me silno povrijedilo i nanijelo mi duboku ranu. Ja ti sada opraštam. Oče sveti, molim te da mu i ti oprostiš! Molim te da mi izliječiš rane koje sam tim tatinim grijehom zadobio i da me oslobodiš od njih. Amen”. Samo u vrlo zrelim odnosima trebamo osobi izravno sve reći.

Opraštanje je dug proces

Kad počnemo analizirati tko nas je sve i na koji način povrijedio, tj. sagriješio prema nama, počinjemo otkrivati i vlastito grešno ponašanje. Kad shvatimo koliko je otac pogriješio što ga nije bilo kod kuće kad smo ga najviše trebali, vidjet ćemo koliko nas nema doma kako bismo proveli kvalitetno vrijeme sa svojom obitelji, ili, kada shvatimo koliko nas je majka povrijedila, time što je pred nama optuživala oca za nevjeru rušeći mu tako dostojanstvo i autoritet, zapitat ćemo se ne činimo li mi isto, ili slično, a da si ne postavimo pitanje kakav to utjecaj ima na našu djecu. Jednoj sam osobi koja mi je došla na razgovor dao zadatak da 'pronađe' što ocu nikad nije oprostila. Odmah je rekla kako svoga oca voli i kako mu je itekako sve oprostila. Kad sam joj rekao da mu nije oprostila sve što je opravdala, trebalo joj je dva i pol sata da sastavi podugačku listu tatinih 'nesavršenosti' koje je pokazivao prema njoj, braći, mami, rodbini i drugim ljudima. Tek je tada mogla reći da mu je zaista oprostila. To je donijelo slobodu u njezin odnos s ocem.

Sastavio sam ispit savjesti koji se temelji na ovome tekstu. On sadrži velik broj pitanja koja nas mogu dovesti do raščišćavanja naših međusobnih odnosa, do pravilnoga shvaćanja istine o sebi te, sukladno tome, pomoći nam da postanemo bolji ljudi. Opširnije