U potrazi za vjerom

„Bila sam sigurna da ću u Međugorju zadobiti sve darove koji mi nedostaju!“

 

„Bila sam sigurna da ću u Međugorju zadobiti sve darove koji mi nedostaju!“

Od krštenja u Duhu Svetom, koje sam primila prije godinu dana, moji su dani prožeti milostima Božjim. Ali moj put nasljedovanja Krista neprestano su pratili i padovi. Mislila sam, to je sigurno nedostatak vjere i poniznosti. Da, ali nedostajalo je još nešto, nisam znala koji je glavni problem mojih neuspjeha.

Bila sam sigurna da ću u Međugorju zadobiti sve darove koji mi nedostaju kako bih na svom životnom putu s Kristom bila nepokolebljiva u kušnjama.

Tako sam, sa svoje dvije sestre po Kristu, Tinom i Ivanom, te s punim autobusom prekrasnih hodočasnika, krenula u Međugorje u organizaciji Kristofora. U program hodočašća bio je uključen tečaj Škola molitve I koji je vodio gosp. Renato. Za vrijeme puta učili smo kako moliti i razmatrati Riječ Božju. Putovanje mi je prošlo kao trenutak, i već smo stigli iz Zagreba u Međugorje, sa značajno sabranijom i izmijenjenom osobnom molitvom.


Na Križevcu (sedma postaja)

Krenuli smo na brdo Križevac uz razmatranje križnog puta. Počela sam moliti Boga da mi dâ snage za njega učiniti sve; bez obzira hoću li zbog toga pretrpjeti odbačenost, sramotu, prezrenost, bolesti, uvrede i progone. Bitno mi je bilo samo to da mogu nepokolebljivo, potrebitima oko sebe, davati Gospodina...

Gosp. Renato je predložio da svaku postaju pročita neki drugi član grupe, kako se tko bude osjetio pozvanim. U grupi nas je bilo više od 14, i odmah sam pomislila kako to sigurno neću biti ja. Naime, od djetinjstva imam problema s čitanjem; zbog toga su mi se rugali u školi, te mi se i dan-danas kad želim nešto pročitati u javnosti, od straha zamuti pred očima.

Kad smo došli do sedme postaje (Isus pada drugi put pod križem), gosp. Renato je pozvao mene da dođem čitati. Kako sam ja ustrajno odbijala, tako me on uvjeravao da je ta postaja namijenjena upravo meni. Nisam znala kako da se izvučem iz te meni nelagodne situacije pa sam slagala kako ne vidim čitati bez naočala.

Tada je moja prijateljica Ivana ponijela moj križ i pročitala postaju umjesto mene. U tom čitanju slušala sam sve svoje molitve; osjećala sam se grozno – ponovno sam pala odbijanjem križa koji mi je nudio sam Isus radi mog oslobođenja.

Cijeli sam se drugi dan strahovito borila u sebi. Bila sam ljuta na sebe, na gosp. Renata, na cijeli svijet, pa čak i na Isusa. Prijateljice su me nagovarale da odem razgovarati s gosp. Renatom u vezi toga, ali nisam nikako htjela. Rekla sam im: „Što ja imam razgovarati s njim?“ „Možda se samo bojiš da ćeš čuti nešto što ne želiš“, odgovorili su mi. I imale su pravo.


Odvažnost!

Zadnji sam dan „slučajno“, usputno razgovarala s gosp. Renatom. Ispričala sam mu što se dogodilo na Križevcu i kako nemam dovoljno vjere. On mi je na to rekao da nije problem u mojoj vjeri, nego u nedostatku ODVAŽNOSTI, te da, ako želim primiti svoje oslobođenje, moram svima priznati istinu o svojim poteškoćama s čitanjem i ispričati događaj na Križevcu.

I imao je pravo – to je bio ključ svih mojih padova i neuspjeha. Sada znam zašto je Isus morao pasti pod teretom križa – da bi mene bijednu podigao i osnažio za put spasenja. Sada mi se sve to čini tako jednostavno i lako, otkako sam Isusa pozvala da na mom životnom putu bude moja ODVAŽNOST. Na povratku sam, u autobusu svima ispričala o svom problemu, i kako sam pred svima slagala; jer sam bez svog Gospodina slaba i nesigurna osoba. I kako će od sada Isus biti moja odvažnost, poniznost, vjera, ljubav, ustrajnost i sve ostalo što mi nedostaje.

Hvala Ti, Isuse, milino moja, radosti moja! Hvala Ti što nas toliko ljubiš, što si nas otkupio svojom presvetom i pregorkom mukom, i ponio sve naše nedostatke, strahove, neuspjehe, poniženja, boli, bolesti i grijehe!

Majko Spasiteljeva i Majko naša, Presveta Djevice Marijo, pomozi mi da vas svakoga dana ljubim sve više!