Obraćenja nikad dosta

Obraćenje je potrebno svakome, a najviše onima koji smatraju da im nikakvo obraćenje nije potrebno. Kao student filozofije u mladosti, dok sam bio borbeni ateist, smatrao sam da mi ne treba nikakvo obraćenje. Nakon ondašnjeg obraćenja, a pogotovo danas, smatram da bi mi dobro došlo još obraćenja

Granice ljudske ljubavi

Obraćenje je bitna osobina kršćanske duhovnosti. Najbitnija osobina te duhovnosti je ljubav, no ljudska ljubav nikad nije savršena, a kad je uspoređujemo s božanskom, pogotovo. Zato je čovjek uvijek potrebit obraćenja. Ljudska ljubav zna biti autentična i duboka, u zreloj zaljubljenosti, u ljubavi roditelja prema djeci, u duboku i iskrenu prijateljstvu, pa ipak i tada je ta ljubav ograničena na svega nekoliko osoba. Kad netko ima desetero djece, onda ih često voli svih desetero, no voljeti tisuću ili milijun djece za ljudsko je biće nemoguće. Prava je ljudska ljubav ograničena na uski krug osoba, i dobro je da je tako, u tome leži tajna njezina intenziteta, kvaliteta i dubine, i po tome se razlikuje od Božje ljubavi. Božja je ljubav, naprotiv, univerzalna. Bog je Otac svima, nebrojenim milijardama, Bog ljubi sva bića svemira istim beskrajno dubokim intenzitetom, i čitav svemir uz to. Ništa nije usporedivo s Božjom ljubavi, a još manje s Ljubavi u Bogu. Stoga ljudi, čak i kad su mistici i sveci, vrlo nesavršeno nasljeduju Boga. U prvom redu njegovu utjelovljenu Riječ Isusa Krista. Sićušno je ljudsko biće i vrlo nesavršeno kad se uspoređuje s Bogom. Odatle u nama uvijek potreba za obraćenjem, uvijek neka težnja prema nedosegnutom savršenstvu. 

Uspon ljestvama milosti

Mistici i sveci nesavršeno nasljeduju Boga, pa ipak su obdareni posebnim ljudskim i milosnim savršenstvom da dobro i rječito govore o Bogu, više činom, nego riječju. Mistici i sveci permanentno žive obraćenje. Svaki dan započinju iznova svoj put k Bogu. Svježina i novost prožima njihov duh. Prožeti su Duhom. Pa čak se i oni osjećaju potrebitima obraćenja, što više, obraćenja iz dana u dan, uvijek iznova. Uspinjanje ljestvama milosti. Odatle vidimo koliko je kršćanska duhovnost bitno vezana uz obraćenje. Krist nas uči obratu svih obrata, iz nemilosti u milost, iz ravnodušnosti u ljubav, iz očaja u nadu, iz nevjere u vjeru, stotinu obrata, prskaju kao vodoskok milosti, iz krvave žrtve onoga koji nas je otkupio. Kršćansko obraćenje bitno je vezano uz ljubav, ali i uz suhoću, tamnu noć i križ. Suhoćom, tamnom noći i križem Bog nas čisti, ulijeva u nas svoju novu nevidljivu milost, koja će u dubini naše duše u budućnosti rađati plodove Duha, i makar tada osjećamo njegovu daljinu više nego ikada, upravo nam je tada bliži nego ikada. I tamna noć i križ sadrže u sebi obrat milosti, samo ako uzvjerujemo: nikad nas nećeš napustiti! I kad nam teško ide, a život donosi nevolje i neuspjehe, uzvjerujmo! Nisi nas napustio! Bliži si nam nego ikada! Tešeš križ našeg obraćenja! 

Kršćansko je obraćenje uvijek vezano uz ljubav i križ. Ali, mi znamo što je primarno. Primarna je ljubav, a križ je tu tek da služi ljubavi! 

Kretanje ili mirovanje

Kršćanska je duhovnost uvijek iznova potrebna obnove, ona obrće čovjeka i svijet, obrat svih obrata, obraćenje svih obraćenja. Permanentna revolucija duha. Duh Sveti stvara svijet. I stvara sve novo. Dok pijemo novo vino, što će nam stare mješine? Obraćenje je titraj Logosa po kojemu je svijet stvoren. Od atoma do galaksije svijet se okreće i ne miruje na mjestu. A tako je i s ljudskim duhom. Ako se opustimomo, uljuljkamo u san svoje savršenosti, pa smo onakvi baš kakvi trebamo biti, prestat ćemo napredovati, štoviše, nazadovat ćemo. Postat ćemo duh bez kretanja, kao tijelo bez kretanja, kao crna rupa inercije, utopit ćemo se u ravnodušnosti. Visoko u nebo vode ljestve tvoje milosti. Ponekad se mučimo opterećeni silnim suvišnim utezima, ponekad se odmaramo na krilima tvoje milosti, no uvijek nas zoveš k sebi. Zoveš nas k ljubavi i slobodi, jedno bez drugog ne ide. Ponekad natovariš na nas križ, no, u srcu ti je uvijek Ljubav!

Rhema br. 25 (siječanj/veljača 2007.)