Unutarnja ljepota

„Vaš nakit neka ne bude izvanjski: pletenje kose, kićenje zlatom ili oblačenje haljina. Nego: čovjek skrovita srca, neprolazne ljepote, blaga i smirena duha. To je pred Bogom dragocjeno.“ 1 Pt 3,3-4

Tijekom šetnje susjedstvom, u jednom sam dvorištu primijetio znak s obavijesti da se ta kuća prodaje, a ispod njega je bila još jedna poruka s natpisom: „Iznutra sam predivna“. U tom sam trenutku pomislio koliko često mi o ljepoti prosuđujemo prema standardima svijeta, a Bog gleda na ljepotu koja dolazi iznutra...

Što je uistinu važno?

Važno je ono što je u nama, a ne naša odjeća ili šminka. Gospodin reče Samuelu: „Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer ja sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.“ (1 Sam 16,7)

„Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja.“ (Mt 23,28) Čovjek gleda ono što je na površini, a Bog vidi ono što je iznutra. Nažalost, živimo u površnom svijetu u kojemu ljudi prosuđuju prema vanjštini. Svi bismo mi voljeli reći da nismo među tom većinom i da gledamo ono što se očima ne vidi, no ono izvanjsko ipak djeluje na sve nas. Na što je usmjeren tvoj pogled?

Ipak, ne smijemo zanemariti vanjski izgled. Sveto pismo nam govori da je važno predstaviti se u što boljem svjetlu, ali Bog ne želi da idemo u krajnjost. Važno je biti svjestan zašto činimo ono što činimo kako bismo izgledali dobro. Odgovorite na ova dva pitanja:

• Ometa li te tvoja usredotočenost na izgled do te mjere da tvoj pogled nije usmjeren prema Bogu?

• Jesi li više usredotočen(a) na svoju težinu, odjeću ili šminku nego na Boga?

Ako ste potvrdno odgovorili na jedno ili na oba ova pitanja, tada trebate pažljivo ispitati svoje prioritete. U Svetome pismu čitamo da više trebamo brinuti o onome što nam je u srcu i svojim djelima nego o tome što će drugi misliti o nama i kako ćemo izgledati.

„I sve što god riječju i djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu!“ (Kol 3,17)