„Što god učiniste...”
„Nosite bremena jedni drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov“ (Gal 6,2)
Ljudi nas često „gnjave” svojim problemima. Postoji elegantan način da ih se „riješimo”...
Neki dan sam prijateljici na pitanje „Kako si?” odgovorila da sam u posljednje vrijeme zbog određenih problema nekako nemirna i malodušna. Nije me do kraja ni saslušala, a već mi je kao iz topa savjetovala: „Moli, pa će proći”. „Nije da ne molim...”, promrmljala sam više samoj sebi osjećajući se neshvaćeno.
Ovo me iskustvo potaknulo na razmišljanje. Zapitala sam se koliko sam puta i sama postupila slično, uvjerena da time pomažem. I, naravno, nisu ovakvi savjeti loši. Ali, kada nam se netko potuži i iznese svoj(e) problem(e), a mi mu odgovorimo: „Samo nastavi moliti. Sve će biti u redu”, očito je da nam je cilj riješiti se „nepotrebne gnjavaže”.
Dakle, kada nam se netko pojada ili sami vidimo da ga nešto muči, on u tom trenutku treba našu pomoć. Opipljivu, vidljivu, konkretnu. Možda će mu pomoći ako ga u tom trenutku saslušamo ili ako mu pokažemo razumijevanje i damo mu potporu ili ako jednostavno budemo s njim... Ukratko, ako na neki konkretan način stanemo uz njega i prijeđemo s njim komad njegova puta.
To me je podsjetilo na usporedbu koju govornica i suautorica knjiga „Vruće teme - što supružnici ne govore jedno drugome” iznosi tijekom svojih izlaganja: „Na jednom natjecanju zaprežnih konja pobjednički je konj povukao 2000 kg, a viceprvak 1800 kg. No kad su ih stavili u jaram, povukli su zajedno više od 5400 kg.” Iako ovu usporedbu Annie Chapman koristi za brak, ona se može primijeniti na svaki drugi odnos: dvoje (dvije, dvojica) zajedno mogu povući teret gotovo kao troje (tri, trojica) pojedinačno; kad se dvije individue udruže, oslobađa se nevjerojatna snaga. Kada je Isus kazao kako je on među onima koji se sakupe u njegovo ime (Mt 18,19-20), vjerujem da je smjerao ne samo na molitvu sâmu nego i na trenutke u kojima činimo ono čemu nas je poučio: gladna nahranimo, žedna napojimo, gola odjenemo (...); žalosna i nevoljna utješimo... (Mt 25)
Isus nam je za svoga života na zemlji pokazao kako biti čovjek. Pokazao je da to uključuje ovisnost o drugima; kao dijete posve je ovisio o Mariji i Josipu; za vrijeme svoga javnog djelovanja volio je odlaziti k prijateljima Lazaru i njegovim sestrama kako bi se odmorio i okrijepio; u Getsemaniju je trebao učenike kraj sebe; pod Golgotom Cirenca... Ako je On ovisio o drugima, zašto bi s nama bilo drugačije?
Pokazao nam je također kako se ophoditi s bližnjima u potrebi. Kad bi mu netko pristupio, On se posvetio njemu i njegovu problemu, pokazao razumijevanje i suosjećanje i pomogao mu. Te osobe podignute iz svojih poteškoća, mogle su tada u njemu prepoznati Boga.
Kad nekome iskažemo milosrđe na konkretan način: iskrenim suosjećanjem i razumijevanjem, molitvom, materijalnom pomoći, olakšamo mu breme. Kad učinimo nešto takvo, ganut je ne samo onaj kome smo pomogli nego smo, možda i više, ganuti mi koji smo pomogli. Jer, uistinu, „blaženije je davati nego primati”.
Želim nam svima da jedni druge istinski susrećemo: čujemo, vidimo i doživimo. I blagoslovljen Vam ovaj mjesec posvećen Blaženoj Djevici Mariji u kojem slavimo tolike blagdane – Uzašašće Gospodinovo, Pedesetnicu, Presveto Trojstvo, Tijelovo, Pohod Blažene Djevice...! Promišljajmo o njima, proživimo ih i primimo od njih; zamolimo za Silu odozgor kako bismo bili više ljudi po Božjem srcu.