Srijeda 3.9.2014.
Srijeda 3.9.2014.
1Kor 3, 1-9; Ps 33, 12-15.20 -21; Lk 4, 38-44
1Kor 3, 1-9
Braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu. Mlijekom vas napojih, ne jelom: još ne mogoste, a ni sada još ne možete jer još ste tjelesni. Doista, dok je među vama zavist i prepiranje, zar niste tjelesni, zar po ljudsku ne postupate? Jer kad jedan govori: »Ja sam Pavlov«, a drugi: »Ja Apolonov«, niste li odveć ljudi? Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelj po kojima povjerovaste — kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Tko sadi i tko zalijeva, jedno su; a svaki će po svome trudu primiti svoju plaću. Jer Božji smo suradnici; Božja ste njiva, Božja građevina.
Ps 33, 12-15.20 -21
Blago narodu kojemu je Gospodin Bog,
narodu koji on odabra sebi za baštinu!
Gospodin motri s nebesa
i gleda sve sinove čovječje.
Iz svoga prebivališta motri
sve stanovnike zemaljske:
on je svima srca stvorio
i pazi na sva djela njihova.
Naša se duša Gospodinu nada,
on je pomoć i zaštita naša.
Srce nam se u njemu raduje,
u njegovo sveto ime mi se uzdamo.
Lk 4, 38-44
U ono vrijeme: Usta Isus iz sinagoge i uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im. O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: »Ti si Sin Božji!« On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist. Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih. A on im reče: »I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan.« I naučavaše po sinagogama judejskim.
Komentar (Škola molitve)
U meditaciji nakon pročitanog Evanđelja, došla mi je rečenica: "Ostani sa mnom jer dan je na izmaku...". To je ono što bih željela. Da je uvijek sa mnom kako bi mi olakšao moje životne zadatke. To je ono što je želio narod, da Isus još ostane kod njih. Danas, i sutra, i prekosutra..., najbolje zauvijek. Jer on nam pomaže kad nam je teško. On liječi naše bolesti i istjeruje zle duhove. Tko Ga ne bi volio uvijek imati blizu sebe?
Ali... Nije li odgovornost i na nama? Dano nam je oružje i pokazan put kojim trebamo ići. Plaćeno je ono što sami platiti nismo mogli. I sada je vrijeme da odrastemo i prijeđemo s "mlijeka na krutu hranu"(1 Kor 3, 2). Treba znati nositi životne probleme i kada Ga ne osjećamo u svojo blizini, treba znati koračati i kada smo u "tamnoj noći", treba pomagati bližnjima i onda kada ne znamo nositi ni sami sebe. Jer Otac treba radnike u svome vinogradu. "Mi smo Božji suradnici..." (1 Kor, 3, 9).
Dolaze mi ovih dana razmišljanja o tome kako je Otac previše toga "natovario na moja leđa". Osjećam se nedovoljno zrelom i samostalnom za zadatke koje je stavio na moj životni put. I stoga sam nesretna i samo razmišljam tko bi me mogao bolje savjetovati, koga bih sve mogla moliti za pomoć, tko bi mogao za mene moliti.
Nakon večerašnje meditacije kao da se pomalo oslobađam tog osjećaja nemoći. Počinjem shvaćati da mi je sve dao i da sam dovoljno jaka. Otac ne voli da sam stalno malo dijete koje plače i traži svoju porciju mlijeka. Doista sam dovoljno zrela za krutu hranu i za samostalnost. Trebam to uzvjerovati i dopustiti si slobodu od pomoći drugih. Jer On je štiti i zaštita moja. Pred kime da strepim, koga da se bojim?
Tags: PIA