Posjeti portal Book.hr

Želiš li se vratiti u Crkvu? Ili želiš "samo" napredovati u svom odnosu prema Bogu i Crkvi?...

Dvadeset četiri sata dnevno... sedam dana tjedno... s Bogom i njegovom riječi! Posjeti portal Book.hr i susretni Božju riječ na nov i drugačiji način! Opširnije

Želiš li se vratiti u Crkvu? Ili želiš "samo" napredovati u svom odnosu prema Bogu i Crkvi?...

Dvadeset četiri sata dnevno... sedam dana tjedno... s Bogom i njegovom riječi! Posjeti portal Book.hr i susretni Božju riječ na nov i drugačiji način! Opširnije

Pročitaj na Book.hr

    Starac i vuk

    Nekog su starog pastira, koji je preko sedamdeset godina čuvao ovce, novinari upitali: „Možete li nam ispričati nešto osobno, što vam se, zasigurno, moralo dogoditi za tako duga razdoblja?” 

    Razlog zašto su uopće novinari došli bio je taj što je država odlučila dodijeliti mu počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a za zasluženu mirovinu nije imao nikakvih drugih osnova, budući da nije bio prijavljen ni na kakvim platnim popisima tvrtki.

    Starac se ispočetka branio da je on običan pastir, i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojima se ni u snu ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu pisati u novinama za koje je, nepismen, samo znao da postoje.

    No, novinari kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tako lako otpraviti. Prostodušni je starac na kraju ipak popustio te je započeo svoju priču.

    (Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru, djeci,jedino je mislio da su one suviše seljačke za tako nešto kao što su novine.)


    „Cijena jednog mog iskustva”, započeo je, „bila je visoka. Nitko me nije pitao želim li kupiti to iskustvo. Kada sam imao dvadeset godina, pronašao sam u šumi maleno, nejako psetance. Onako malešno, smililo mi se, pa sam ga, bez razmišljanja, uzeo sa sobom. Već nakon nekoliko dana, to mi je pseto postalo toliko privrženo, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio s njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.
    No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer da će se dogoditi veliko zlo. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je to biće priraslo srcu, uvuklo mi se pod kožu?

    Jednog kasnog ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša. Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjeni nekoliko stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se sâme sklopile. Bilo je sparno.

    Ne znam koliko sam dugo ležao, tek me nešto prenulo iz sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran spavam li ili sam budan. Izašao sam ipak da vidim što je.

    Vrata kolibice gledala su na zapad. Narančasta sunčana lopta bila je još za koplje visoko. U smjeru sunca, sjedio je moj pas. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno, tim više što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što se dogodilo. Hladno sam ušao u kolibu i uzeo pušku koja se nalazila ponad vrata i uputio se prema njemu.

    Lagano sam podigao pušku, i nanišanio glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.
    Kako bih nekako spasio što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i po kola. Bilo me pomalo sram što nisam prije poslušao seljane. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica.

    Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepaštenje kada sam između ovaca naišao na leševe tri vuka i vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi navrle suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja, posumnjao sam u zvijezdu na nebu.

    Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja ne mogu zaboraviti tu sliku, kao da se danas zbilo. Nakon tog događaja nekako sam se povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da u mojoj duši nema više mjesta za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.”

    Božji plan

    Božji plan

    Neki svetac i sveti Petar razgovaraju u nebu:
    ‒ Vidiš, prijatelju, onaj čovjek ondje je bio jedan od najvećih pjesnika svoga vremena – reče sv. Petar.

    Novi Book

     b89