fbpx

book hr banner 130x1000px

Žive li nevjernici bolje?

Nažalost, mnogi kršćani ne mogu shvatiti na koji način Bog djeluje. Govori nam da nas ljubi i da je svemoguć, a čini se da nam prečesto daje ono što nas čini duboko nesretnima i nezadovoljnima. Žalosno je da nam se čini kako oni koji ne vjeruju u Boga, od njega primaju više ljubavi negoli vjernici. Jer, istina je da nam On itekako daje, ali mi zbog svoje nevjere ne uzimamo!

Vjernici me pitaju kako to da Bog pomaže nevjernicima. Oni, iako naočigled žive bez Boga, kao da imaju veći blagoslov od onih koji sebe smatraju revnim vjernicima? Mnogi su nevjernici zdraviji i u puno boljem materijalnom položaju od onih koji zaista revnuju za Boga. Jesu li oni koji žele revnovati za Boga, tj. zaista živjeti po Božjim i Crkvenim zapovijedima, već unaprijed predodređeni da lošije žive od onih koji za Boga ne žele čuti? Činjenica je da je to vrlo čest slučaj. Zašto? Znamo da je knez ovoga svijeta Sotona (usp. Lk 4,6), zbog čega i Isus kaže da ne možemo u isto vrijeme ljubiti Boga i svijet. One koji su njegovi, Sotona želi zadržati da ostanu njegovi, tako da im ispunjava njihove grešne zahtjeve, dok se protiv onih koji ne pripadaju njemu bori na sve moguće načine. Neke pokušava pridobiti ispunjavajući im grešne nakane, dok druge pokušava pridobiti tako da im uzima sve, pokušavajući ih uvjeriti kako je to Božja volja za njihov život. Mnogi misle da sa Sotonom imaju problema samo oni koji su opsjednuti, a da velika većina ljudi nikad i ne dođe u kontakt s demonima. To je velika prijevara. Glavni cilj Sotone nije plašiti i mučiti nesretne duše, već udaljiti ljude od Boga i Crkve, da ne baštine nebo nego odu u pakao. Sotona nije toliko glup da bi se ljudima pokazivao s repom i rogovima, već najčešće djeluje na ljudski ponos i sjetilnost, neprimjetno odvlačeći čovjeka od Boga i Crkve. Jedna od najvažnijih Sotoninih prijevara je ta da pokušava ljude uvjeriti kako je Bog taj koji im šalje patnju iz ovog ili onog razloga. Ako prihvatimo patnju kao Božju volju, osuđujemo sami sebe na nepovjerenje koje nikako ne može donijeti plod vjere potreban za ispunjenje bilo koje molitve. Ja osobno vjerujem da svaki onaj koji je kršten, a udaljio se od Boga i Crkve, ustvari ima ozbiljnih problema sa Sotonom i demonima a da to nikad i ne primijeti.

Ako malo s biblijske strane pogledamo lik Sotone, vidjet ćemo da ga riječ Božja naziva ubojicom, kradljivcem, lažovom i lopovom. Ta ista riječ Božja govori o samilosti, ljubavi, istinoljubivosti i nježnosti Božjoj. Mnogi vjernici danas smrt, bolesti, ratove i druge nedaće “pripisuju” Bogu tj. njegovoj volji, premda je Isus upravo takve nedaće pobjeđivao nazvavši ih djelima đavolskim. On je Crkvi zapovjedio da to isto čini do svršetka svijeta (usp. Mk 16, 15-18). Na žalost u novinama čitam otvorenu sumnju pojedinih vjernika u karizmatska zbivanja. Mnogi čudesna uslišanja proglašavaju djelom Sotone – iako se događaju u molitvi u crkvi i uz prisutnost ponekad i više svećenika. Đavao je mnoge u Crkvi uvjerio kako on čini dobro, a Bog je taj koji želi i daje zlo. Doista nam treba poniznosti kako bismo priznali da zlo koje nas je zadesilo ne dolazi od Boga, nego od Zloga. "Teologija patnje" proširila se među vjernicima toliko da je bilo što drugo postalo sumnjivo. Crkva je objavila mnoge dokumente koji govore o vjerodostojnosti karizmatskog pokreta, no to za mnoge nije dovoljno. Nekome je vrlo teško prihvatiti činjenicu kako Bog uslišava molitve drugima, što je vrlo čest slučaj u karizmatskom pokretu, te se na karizmatska zbivanja gleda s velikom sumnjom, a vrlo često i otvorenim prezirom. Nismo li mi svi jednom bili takvi?

Jesmo li mi kršćani predodređeni za siromaštvo i bolest? Što imamo od svoje vjere osim one nagrade koja nas očekuje nakon fizičke smrti? Mnogi misle − ništa ili jako malo. No što je istina? Istina je ono što je Isus mnogo puta da što god s vjerom zatražimo dobit ćemo! Dakle možemo imati sve što god zatražimo, ali naravno, s vjerom. To nema nikakve veze s razočaranjem, bijedom i boli.

Apostol Pavao piše Korinćanima:
... čini se da smo siromasi, a zapravo smo oni koji mnoge obogaćuju; čini se da smo ljudi bez ičega, a zapravo smo oni koji posjedujemo sve. 2 Kor 6, 10
U svojoj poslanici apostol Jakov kaže upravo to isto i još dodaje da se ne nadamo da ćemo išta primiti ako tražimo bez vjere srca (usp. Jak 1, 6-8). Mnogi kršćani danas rade upravo suprotno. Mole bez vjere srca i čekaju da im se jednog dana Bog smiluje. Istina je da se Bog svima nama već smilovao − kad je dao svojega jedinorođenog Sina da na križu umre za svakog od nas. Na križu nam je dao sve što nam treba da bismo ovaj život živjeli u punini, no mi očekujemo da se to u našim životima očituje samo po sebi, ako vršimo određene religiozne čine, bez obzira na to imamo li vjeru srca ili ne. Zaista nigdje ne piše da će se molitve uslišivati onima koji budu vršili Božje i Crkvene zapovijedi, nego onima koji budu u vjeri srca molili, prihvaćajući činjenicu da je sve što od Boga dobivamo rezultat njegova milosrđa koje u vjeri i sa zahvalnošću prihvaćamo, a ne dio naših zasluga. Dugo sam revnovao za Boga čekajući da on to vidi i tako ispuni moja nadanja. Mislio sam da je on pravedan Bog i da će nagraditi moje revnovanje. Tada sam shvatio da ja čekam da on učini nešto što je već učinio. Shvatio sam da je on svoj dio učinio, a na meni je da učinim svoj dio. Apostol Pavao pita Galaćane tko ih je začarao (usp. Gal 3,1-5). Naziva ih nerazumnima. Pita ih jesu li primili Duha vršenjem zapovijedi ili prihvaćanjem vjere. Vršenjem zapovijedi ništa se ne prima, već molitvom vjere možemo primiti ono što nam treba. Naš dio ni u kom slučaju nije čekanje u vršenju zapovijedi i dužnosti. Božji dio je učinjen i opisan na više mjesta, a najslikovitije je to opisao prorok Izaija:

A on je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali
da ga Bog bije i ponižava.
Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna −
radi našeg mira
njegove nas rane iscijeliše.
Iz 53, 4-6

Trebamo samo iz čekanja prijeći u prihvaćanje. Sjećam se da sam jednom imao predavanje o zlim duhovima, a nakon toga molitvu oslobađanja od zlih duhova. Između ostalih oslobođenja naglasio sam da je tijekom meditacije jedna osoba oslobođena od duha alkoholizma, te sam tražio da se javi i to posvjedoči. Naime, osobe koje dožive oslobođenje od zlih duhova u većini slučajeva u trenutku oslobađanja osjećaju da ih napušta nešto živo što je bilo u njima. To im se otkriva na razne načine. Bio sam siguran da je osoba oslobođena od duha alkoholizma osjetila svoje oslobođenje, ali se nije htjela javiti. Vrlo često oslobođene osobe stide se javno posvjedočiti svoje oslobođenje. Nakon meditativne molitve molili smo za one koji u meditaciji nisu bili oslobođeni ili ozdravljeni. Na samom kraju pozvao sam da se javi osoba koja ima problema s kožnom bolesti. Tada se javio jak muškarac četrdesetih godina i zatražio molitvu. Znao sam da je riječ o onome tko je bio oslobođen od duha alkoholizma. Položivši ruke na nj, osjetio sam duboku ranjenost njegove duše tijekom djetinjstva. Zamolio sam članove svoje zajednice da mole da mu Gospodin izliječi sjećanja. Bilo je zaista potresno gledati tako jaka muškarca kako plače kao malo dijete primajući izlječenje rana svojega srca. Nakon nekoliko dana posvjedočio je svoje potpuno oslobođenje od alkoholizma i, što je još zanimljivije, dugogodišnja kožna bolest (psorijaza) koju je imao po većem dijelu tijela, na čuđenje liječnika, potpuno je nestala. Da je taj čovjek ostao čekati i nakon drugoga poziva, vratio bi se doma onakav kakav je i došao. Odlučio je više ne čekati, zatražio je milosrđe od Boga i vratio se kući zdrav i, što je daleko važnije, potpuno nov, s jednim novim žarom za Boga u svojem srcu.

Postoji još mnogo toga što je Isus učinio za tebe i mene na križu. on nas je otkupio, spasio, izliječio, donio nam mir u srce, oslobodio prokletstva, oslobodio zlih sila, blagoslovio nas da u svemu imamo svega dosta, dao nam mudrost i silu i još mnogo drugih darova Duha Svetoga. Upravo tako i piše − da je on sve to već učinio ili pripremio za nas. Što mi trebamo učiniti?

Naš je dio da vjerom uzmemo ono što nam kao njegovim nasljednicima pripada. Ako zaista u vjeri počnemo uzimati ono što nam pripada, shvatit ćemo da je Isus zaista došao da “ovce” imaju život i da ga imaju u izobilju. Sad tek shvaćam da bih morao živjeti nekoliko stotina godina kako bih mogao uživati u čitavoj punini koju nam je ostavio. Vidim da sam dosad uzeo tek jedan malen, neznatan dio i jedva čekam da se “poslužim” ostalim.