Odakle dolazi vjera?
Mnogi bi ljudi, gledajući one koji imaju vjeru, htjeli imati istu takvu vjeru. Kako doći do potrebne vjere i otkuda ona dolazi? Jesmo li pozvani biti sveti? Na koji način to postići? Vjerujemo kako ćete mnoge odgovore dobiti čitajući ovaj članak
Vjera dolazi od propovijedanja kad je propovijedanje riječ Božja (usp. Rim 10,17). Kad propovjednik zaista propovijeda ono što bi u tom trenutku Isus propovijedao da je na njegovu mjestu, tada se slušatelji otvaraju za dar vjere. Otkriva se pravi karakter ljubavi Božje prema čovjeku. Slušatelji zadobivaju povjerenje u Božju ljubav koja im stoji na raspolaganju i to povjerenje rezultira vjerom koja dovodi do čudesnog ispunjenja molitvi. Toliko sam puta to gledao u svojem životu! Crkva kao Kristovo tijelo daje nam niz “pogodnosti” da dođemo do povjerenja u svojega Spasitelja. Te pogodnosti nalazimo prije svega u sakramentima koji su očitovanje Božje ljubavi prema čovjeku, koja je u sakramentima dana na za nas potpuno nezaslužen milostiv način.
U sakramentu svete potvrde Bog nam otvara vrata duha da možemo ući u "duhovnu dimenziju" gdje susrećemo Boga. U tom sakramentu stoji nam na raspolaganju sedam darova Duha Svetoga koji nam po tom sakramentu stoje na raspolaganju. Tim sakramentom Bog čini svoj dio otvarajući vrata koja vode prema tim darovima i to je njegov dio. Naš je dio da želimo svim srcem uzeti te darove, da u vjeri zakoračimo kroz otvorena vrata i ustrajno pobjeđujući kušnje zadobijemo milost da postanemo korisnici tih darova. Mnogi kršćani danas misle da su sveci bili sveti jer im je Bog dao tu milost, a da oni kojima je nije dao ne mogu biti sveti. To nije istina. Sveci su postali sveci zato što su prepoznali da je ono što se nalazi iza otvorenih vrata duha daleko vrednije i bolje od onoga što nudi svijet, te su zakoračili kroz ta vrata, često plaćajući i najvišom cijenom, tj. mučeničkom smrću ili potpunim odricanjem od mnogočega što ovaj svijet pruža. Kad Otkrivenje nabraja one koji su pobijedili i proglašeni svetima, nigdje se ne spominje da su sveci bili po nečemu od Boga povlašteniji od drugih koji to nisu postali. Nemojmo čekati da sedam darova Duha Svetoga koje smo na potvrdi primili počnu “djelovati” u našem životu, već učinimo svoj dio. Odlučimo se za njih, odrecimo se svega što nam je važnije od Boga (na što trošimo više vremena) i prođimo kroz otvorena vrata sakramenta, i će postati ćemo sinovima Božjim. Bog je svoj dio učinio. O nama ovisi naš dio. Uzmimo sredstvo za posvećenje, a Bog je taj koji će nam po svojem odabiru dati plodove posvećenja. Možda će to biti karizma čudesa, možda karizma trpljenja, možda karizma čistoće, služenja, učenja, ozdravljanja, možda ćemo biti pozvan u ministerijalno svećeništvo... Shvatimo da sveci nisu oni koje je Bog na osobit način “privilegirao”, već su oni sami "uzeli svoj dio": prepoznali prave vrijednosti i platili cijenu za njih, tj. odrekli se sebe da žive za druge.
Jednom me zgodom jedna posvećena osoba zamolila da joj kažem u kojoj sam ja to zajednici u Europi bio da su položili ruke na mene i predali mi darove Duha Svetoga koje imam. Naime i ona je poželjela isto. Nisam u tom trenutku mogao vjerovati da dobro čujem. Rekao sam da iza tih darova stoji puno toga što sam ja osobno trebao učiniti sa svoje strane (tisuće sati meditacije i molitava, stotine pročitanih knjiga, dvije Biblije uništene od čitanja, život pun kušnji i iskušenja, te pojedinačna molitva za više tisuća ljudi). Svaki dan sam mogao reći "ne", a nastojao sam reći koliko god me to koštalo. Bog nije pristran i sve nas jednako poziva i potiče i za svakoga ima službu. Jedini uvjet je da je primimo i da se odazovemo.
Dakle da sažmemo: vjera dolazi od propovijedanja, koje zatim proizvodi želju da se prođe kroz otvorena vrata sakramenata ljubavi i uzmu darovi Duha Svetoga koji dovode do čovjekova povjerenja u Božju ljubav. Plod svega toga je vjera srca koja donosi ispunjenje molitava. Tu se isključuje čekanje na neke "posebne" pozive, jer svi koji prime sakramente, primaju poziv i obvezu da po njima žive. To također znači da, ako ne donosimo plodove sakramenata, to nije zato što nas Bog nije pozvao, već zato što se nismo odazvali! Zaista je smiješno čuti da nekoga Bog nije pozvao! To možda misle oni koji bi htjeli da im se poziv uruči urudžbenim pismom. No, proučimo li nauk svoje vjere, vidjet ćemo kako tamo piše da smo svi pozvani na svetost. Ako Crkva tako kaže, onda i Bog tako kaže! Ako u svojem srcu ne živimo sedam darova Duha Svetoga, to nam je siguran znak da u srcu ne vjerujemo. Zašto? Bog nam preko crkvenog učiteljstva o tim darovima govori kao o nečemu što je najvažnije i najpotrebnije u našem životu kako bismo baštinili spasenje. Ako ih nismo zaživjeli, znači da ih u dubini duše nismo htjeli zaživjeti. Ne vjerujemo da je to najbolje za nas, tj. nemamo povjerenje da nam Bog želi najbolje, pa ih ne želimo ni uzeti. Možda će netko pomisliti da je pokušao, pa nije išlo i zbog toga misli da nije mogao. To bi bilo isto kao kad bi otac svojem osmogodišnjem sinu rekao da ide u školu i na kraju godine mu donese fakultetsku diplomu. Dugačak je put do diplome, a isto tako je dugačak i težak put do posvećenog života u Duhu Svetom. Zapitajmo se samo koliko smo vremena u životu posvetili tomu da stvarno prođemo kroz otvorena vrata duha! Koliko je naše srce čeznulo za tim darovima? Apostol Pavao kaže da smo svi pozvani da vruće čeznemo za izvanrednim darovima Duha Svetoga (usp. 1 Kor 14,1). Ako Bog kaže da smo svi pozvani, to znači da svi možemo i dobiti. On kaže da se svakomu daje ta izvanredna objava Duha, pa i tebi i meni.
Ne trebamo za to doktorat teologije (iako je velika prednost imati ga), jer propovijedanje treba biti svjedočenje i učenje na osnovi vlastitog iskustva života s Bogom. Želio bih da naše povjerenje u Boga proizvede vjeru tako da jednog dana mognemo reći ono što je rekao apostol Pavao:
I ja, kada dođoh k vama, braćo, da vam navijestim svjedočanstvo Božje, ne dođoh s visokim govorom ili s mudrošću, jer ne držah zgodnim među vama išta drugo znati osim Isusa Krista, i to razapetoga. I sam vam se pokazah slabim, bojažljivim i drhtavim. Moja riječ i moje propovijedanje nije se sastojalo u uvjerljivim riječima mudrosti, već u očitovanju Duha i snage, da se vaša vjera ne oslanja na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu. 1 Kor 2, 1-5
Apostol Pavao u gornjem tekstu piše da se sve vrijeme svojeg djelovanja osjećao slabim, bojažljivim i drhtavim. Možda su to glavne osobine koje i nas drže poniznima, tako da se oslanjamo isključivo na snagu Kristova križa, odbacujući ljudsku mudrost koja se protivi istini evanđelja i oslanjajući se upravo na poruku evanđelja, ništa ne proglašavajući nevažećim. To je bit svega: prihvatiti napisanu riječ u Bibliji kao riječ koja je potpuno istinita i potpuno važeća i za današnje vrijeme, bez ikakvih korekcija. Često je to za one koji nemaju dublje iskustvo vjere ludost, no mi znamo da je Božja mudrost za većinu ljudi ludost koju oni ne žele prihvatiti. Mnogi od nas pokušavaju jasnoj Božjoj riječi davati prenesena značenja. Pokušava se dokazati kako je ono što je u Božjim obećanjima napisano vrijedilo samo za prvu Crkvu, za posebne ljude (svece) i kako se sve treba drukčije tumačiti. Današnje se propovijedi uglavnom sastoje od uvjerljivih riječi mudrosti bez očitovanja Duha i snage, upravo suprotno od primjera koji nam je pokazao i napisao apostol Pavao. On jasno kaže da se vjera ne može oslanjati na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu. Taj isti apostol Pavao u poslanici Rimljanima kaže:
Prema tome, vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom. Rim 10, 17
Hvala Bogu što on neprestano obnavlja svoju Crkvu i što nikad u povijesti Crkve nije nedostajalo svetih svećenika i laika propovjednika koji su očitovali silu Božju. Molimo u vjeri da svaka naša župa bude blagoslovljena takvim propovjednicima. Kad bismo samo mogli povjerovati Bogu, ne bi bio nikakav problem i najslabijeg propovjednika "obući" u silu propovijedanja!