Korizma za spasenje ili za propast
Proljeće je i počela je korizma. Još jedna korizma u našem životu, to vrijeme koje tradicionalno prethodi Uskrsu. Neki do nje drže više, neki manje. Nekima je korizma na izgradnju, a nekima čini duhovnu štetu. Kako je to moguće? Sve ovisi o tome kako korizmi pristupimo
Priredio Josip Sinjeri
U javnosti se više naglašava vrijeme karnevala negoli korizma, pa i sâm Uskrs. Fašnik ili Pokladni utorak uobičajeno je dan razuzdane zabave. Tako da se nakon njega Pepelnica pojavljuje nekako sramežljivo. Prirodni, zemaljski tijek stvari uzima sasvim normalno taj prijelaz od poklada do korizme. Karnevali se održavaju u svim katoličkim zemljama. Karnevalsko slavlje ima svoj vrhunac na Fašnik, dan prije početka korizme. To nisu samo parade i ples. Obično si ljudi daju „oduška” u karnevalima u nepristojnu veselju i tjelesnim neumjerenostima. Budimo iskreni i priznajmo da to često uključuje pijanke i spolnu razuzdanost. Takva je, jednostavno, narodna tradicija. Potom slijedi Pepelnica, nagli „šok”, koji traži otrežnjenje i svojevrsno pokajanje. A onda korizma, razdoblje odricanja i „čišćenja” duše i tijela, kako se to često naglašava. Vrijeme grijeha i vrijeme pokore, rekli bismo pojednostavljeno.
Međutim duhovni pristup je sasvim drukčiji. On zahtijeva nešto drugo. Korizma služi duhovnoj izgradnji jedino ako se odluči Bogu služiti tijekom cijele godine, ne samo u korizmi. Ako nam korizma služi samo kao pokora za grijehe počinjene u ostalom dijelu godine, trebamo znati da to nije kršćanski, niti takvo kajanje vodi k spasenju, jer to, nažalost, ne dovodi k uspostavljanju odnosa s Kristom. To je tek neka vrsta „prirodne” religioznosti. To ne mijenja dušu, niti dovodi bliže k Bogu, jer ne snaži našu vjeru. Možda čak još i više ranjava dušu.
Mnogi su zadovoljni sobom i svojom vjerom ako se popele na Pepelnicu i tako nadoknade propuste, one karnevalske i/ili ostale koji su se u njihovim životima ʽnakupiliʼ tijekom godine. Nerijetko su to isti ljudi koji su se raspojasali na karnevalu. Možda se i čega odreknu u korizmi, ali to još uvijek spada u vjerski ritual. Činjenica je da su na Pepelnicu crkve izvanredno pune. To samo po sebi nije loše ako to prati istinsko pokajanje u duši i želju za odricanjem od grijeha. Međutim, ako tko unaprijed namjerava griješiti na Fašnik, a potom se kajati na Pepelnicu, on se ne može opravdati. Radi se o tragičnu samozavaravanju.
Mnogi će se u korizmi, obično u Velikom tjednu, ispovjediti, tako da se mogu na Uskrs pričestiti. Time izvršavaju crkvenu zapovijed da se barem jednom godišnje ispovjede i o Uskrsu pričeste. To im umiruje savjest i oslobađa ih „nepotrebnih” vjerskih obveza u ostatku godine. No je li to dovoljno za kršćanski život? Bog od nas traži da ga volimo više negoli grijeh. „Jer svatko robuje onomu što je njime ovladalo.” (2 Pt 2,19) A sveti Augustin kaže: „Želja za pravednošću već je uvelike pravednost sama”. I ako nemamo želju biti pravedni na Fašnik, teško ćemo ju imati i u korizmi, makar se i popepelili na Pepelnicu.
Srećom, mnogi pristupaju korizmi na način koji snaži njihovu vjeru i dovodi ih k Bogu. Oni se u korizmi ne ponašaju drugačije negoli inače. Oni ne odlaze u crkvu prigodno, da bi obavili određene ritale, imajući na pameti Božju riječ: „Jer ako svojevoljno griješimo pošto primismo spoznaje istine, nema više žrtve za grijehe, nego strašno iščekivanje suda i bijesa ognja što će proždrijeti protivnike.” (Heb 10,26 – 27)
Ljudski postupci sami po sebi, čak i ako su pobožni i učinjeni s najboljom namjerom, ne spašavaju. Samo Krv Kristova otkupljuje i spašava, i to samo one koji mu vjeruju i koji ispovijedaju svoje grijehe. Oni koji to ne razumiju, još ne poznaju Krista i čine tek vanjske znake vjerskog života, koji nisu ni autentični ni djelotvorni. Njima korizma više šteti nego što im koristi, jer ih uljuljava u lažne nade i iluziju života. Na njih bi se mogle odnositi Isusove riječi: „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene” (Mk 7,6).
Dakle, oprimo se ljudskim htijenjima i požudama u sebi te pristupimo vremenu obnove na zbiljski duhovan način. Jer ubrzo dolazi Uskrs, slavlje Isusova uskrsnuća, koje ćemo plodonosnije doživjeti ako ga dočekamo spremni. Dok slavimo spomen Isusove spasonosne žrtve, odrecimo se i očistimo od svojih grijeha. Pripravimo srca tijekom 40 dana pojačana posta i molitve. Zapitajmo se prvo što je pravi post. Smisao posta nije tjelesno čišćenje, proljetna detoksikacija. On znači voljno odricanje od nečega do čega nam je stalo. To zahtijeva od nas žrtvu. Da nas barem malo zaboli. Ipak, svrha ne bi trebala biti žrtvovanje samo po sebi. Ono nas osvještava o tome čemu živimo, što nam je zaista važno i koji su možda naši svakodnevni idoli, bez kojih više ne možemo. Svatko će prepoznati na što je navezan. Možda je to kava, čašica alkohola, pretjerano uživanje u raznim slasticama, televizija, Internet, isprazni i poganski časopisi, bilo što drugo čega bismo se mogli odreći. Možda i trajno, ne samo u korizmi. Ali i korizma će biti dobar početak i korisna vježba na putu koji nas vodi potpunoj slobodi, da budemo slični Kristu.
U vremenu posta i molitve usmjerimo se više na Krista negoli na sebe i svoje bližnje. Činimo pokoru tako da se pitamo kako možemo služiti Bogu i kako možemo istinski služiti i pomoći drugima. Pritom imajmo na umu ono što nas na kraju čeka, tzv. posljednje stvari: smrt, sud, raj ili pakao.