Postoji li moral bez Boga?
Je li nelogično vjerovati u zlatno pravilo ako nema Boga?
Rasprava s ateistom zlatnog pravila
Mike, koji je sjedio s moje desne strane, bio je odvjetnik. Bio je studirao za svećenika, ali to je bilo prije nego je izgubio vjeru. Sad je bio sredovječan muškarac koji je našoj grupi izjavio: "Ja sam ateist zlatnog pravila." Objasnio je da vjeruje u zlatno pravilo, ali ne i Boga koji ga naučava. Pitao sam ga za njegovo shvaćanje zlatnog pravila. Ispravno je odgovorio: "Činiti drugima ono što želite da drugi čine za vas."Zaintrigirao me.
Iako to nije shvatio, pokazivao je klasične okolnosti koje su dokaz Božje stvarnosti. Moj zadatak bio je pokušati mu to pokazati.
"Iz kojeg razloga želiš vjerovati u zlatno pravilo ili živjeti po njemu?" upitao sam.
Odgovorio je kako misli da je to način na koji funkcionira svijet i način svojstven prirodi.
Nisam bio uvjeren pa sam odgovorio: "Zapanjen sam! Zbilja tako misliš? Ili to samo zvuči kao nešto plemenito i lijepo za reći?"
Rekao je da ne govori to kako bi zvučao plemenito, nego zašto što je to način civilizacije i života.
"Ali, ti vjeruješ u evoluciju, zar ne?" pitao sam.
"Tako je", odgovorio je dok je nekolicina u grupi počela shvaćati u kojem smjeru idem.
Postavio sam izravno pitanje: "Zaista vjeruješ da su darvinizam i evolucija proizveli ljude tako što su se životinje ponašale prema drugima onako kako žele da se ponašaju prema njima? Kad smo već kod toga, dokazuje li povijest ljudskog roda da je to normativno ponašanje za skupine ljudi?"
Dok je promišljao, morao je priznati da životinje nisu prihvatile taj moto ili etiku. Lav koji odvaja mladu gazelu od majke kako bi prožderao njezino meso ne ponaša se prema njoj onako kako bi htio da se ponašaju prema njemu. Kad smo već kod toga, ni Mike nije bio vegan, spremno je pojeo odrezak poslužen za večeru.
Mike je zatim pomaknuo svoje stajalište prema ideji da ljudska savjest predstavlja novu etiku koja nije postojala u svemiru prvih nekoliko milijardi godina, ali pojavila se u posljednjih nekoliko tisućljeća ljudske civilizacije. Odakle je došla, Mike nije znao. Kako je znao da je ispravna, Mike nije znao. Zašto se odjednom pojavila, Mike nije znao. Hoće li ovdje ostati, Mike nije znao. Jedino što je Mike znao - on nije živio u skladu sa svojom etikom.
Koliko god vjerovao da je u pravu, Mike je spremno priznao da na to gleda kao na ideal, a ne kao na nešto što može postići dan za danom, iz minute u minutu. To je bilo nešto što je Mike u sebi osjetio kao ispravno i pravilno, iako je bilo nedostižno.
Moj prijedlog Mikeu bio je da pronađe najrazumnije objašnjenje zašto je to za njega takvo temeljno vjerovanje. Uzimajući u obzir da je to očigledno jedinstveno svim ljudima, morao je donijeti odluku zašto je to tako.
Mike nije imao spreman odgovor, ali da je imao dovoljno vremena razmisliti, mogao je argumentirati kako je zlatno pravilo jedinstvena ljudska etika ili osobina zato što ljudski rod ima mozak koji omogućava empatiju, dok druga stvorenja nemaju. Drugim riječima, ljudi mogu razmišljati kako je biti u koži druge osobe. Iz te sposobnosti za empatiju dolazi odgovornost za empatiju. Ali čak i uz takav odgovor, gurao bih ga dalje. Ta sposobnost za empatiju ne znači i odgovornost za empatiju u smislu zlatnog pravila. To nije pošten zaključak.
Odvjetnik u meni izjavio bi: "Prigovor! Ovo je srodno logičkoj pogrešci post hoc ergo propter hoc." Drugim riječima, samo zato što se jedan događaj dogodio prije drugoga, ne znači da je i prvi događaj uzrokovao drugi. Samo zato što su ljudi razvili mozak koji može osjetiti empatiju ne znači da ljudi imaju odgovornost ponašati se prema drugima onako kako žele da se drugi ponašaju prema njima.
Sposobnost za empatiju može se gledati i kao oružje koje se može koristiti kako bi neko stekao prednost pred drugima. U većini ljudi, u manjoj ili većoj mjeri, urođena je natjecateljska crta. Vrlo malo ljudi voli izgubiti. Možda je empatija alat koji nam može pomoći zamisliti što druga osoba misli, kako bismo mogli predvidjeti njihove postupke. To bi bilo ključno u pobjeđivanju u igri života. Bilo koji igrač šaha rekao bi vam da šanse za njihovu pobjedu dramatično rastu ako unaprijed znaju koje će poteze njihov suparnik učiniti.
Mikeovo prepoznavanje moralnosti koju ne može dostići u stvari je pokazatelj da postoji nešto veće od Mikea, veće od svemira, što propisuje ispravno i pogrešno.
Kršćanstvo na sudu, Mark Lanier