fbpx

book hr banner 130x1000px

Tko može biti karizmatik?

Danas u svijetu oko 120 milijuna katolika ima iskustvo karizmi. Ured Međunarodne službe katoličke karizmatske obnove koji je osnovala Sveta stolica ima svoje urede u Vatikanu i pod izravnim je upravljanjem Vijeća za laike (www.iccrs.org). Kardinal Rylko, predsjednik Vijeća za laike, ističe kako je karizmatski pokret nada i budućnost Crkve

Tko može biti karizmatik? U Markovu evanđelju (usp. 16, 16-18) Isus kaže da će karizme pratiti one koji budu vjerovali i pokrstili se. Znači, karizmatik bi mogao biti onaj koji vjeruje i koji se pokrstio. Mnogi su se pokrstili, članovi su Crkve, pristupaju sakramentima, ali nikad nisu u svom srcu istinski povjerovali. Oni čitaju Bibliju, a kad dođu na sljedeće retke, u svojem ih srcu proglašavaju nevažećima. Pogledajmo neke od tih redaka, pa razmislimo vjerujemo li u njih ili ćemo radije potražiti neka dodatna objašnjenja kako bismo se uvjerili da tu Isus nije mislio ozbiljno:

Zaista, zaista, kažem vam, tko vjeruje u me, i on će činiti djela koja ja činim. Činit će i veća od ovih, jer ja idem k Ocu. I što god zamolite u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ma što me zamolili u moje ime, ja ću to učiniti. Iv 14, 12-14

Ako ostanete u meni i ako moje riječi ostanu u vama, tražite što god hoćete, i bit će vam. Iv 15, 7

...i da vam dadne Otac što god zamolite u moje ime. Iv 15, 16

Zaista, zaista, kažem vam, ako što zamolite od oca u moje ime, dat će vam. Iv 16, 23

Kao odgovor na pitanje tko može biti karizmatik dat ćemo još jedan Isusov tekst. Dakle:

Tada dozva narod i svoje učenike te im reče: ”Ako, dakle, tko želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.” Mk 8, 34

Ako smo spremni i to prihvatiti, počnimo odmah danas moliti da nam Bog udijeli koji dar Duha Svetoga. Želimo li biti njegovi, morali bismo biti spremni na sve ono što je on prošao. Doživjet ćemo slavu očitovanja Božje sile po nama, ali ćemo i podnositi progonstva i osuđivanja kao što je i on podnosio. Ne bojmo se jer će nam tada križ omiljeti i on će nas dovesti tamo gdje je naš Gospodin da budemo zauvijek s njime. Isus nije bio bolestan, ali su ga zato proglašavali suradnikom đavla koji uz pomoć poglavice zlih duhova čini čudesa. Bacali su na njega kamenje i pogrde, iako je činio samo dobro. Tadašnji farizeji i pismoznanci mrzili su ga zavideći mu što ga puk cijeni više nego njih. Htjeli su ga ukloniti. To je bio križ Isusov koji čeka sve one koji će ići za njim.

Prije izvjesnog vremena razgovarao sam s jednim mladim župnikom. Bio je vrlo omiljen i cijenjen u svojoj župi, što se moglo osjetiti na svakom koraku. Došavši prije pet godina u tu župu, dao je čitava sebe za život župe. Obolio je žrtvujući se, a ljudi su ga zaista prihvatili kao čovjeka i svećenika. No primijetio je kako se vjerski život župe gotovo ni u čemu nije promijenio. Doduše, veći broj ljudi nego ranije zbog njega je dolazio na misu, ali nije mogao primijetiti nikakvu istinsku promjenu u životu tih ljudi. Shvatio je da je sve bilo uzalud, jer su srca njegovih župljana ostala ista kao i prije, unatoč svim njegovim propovijedima, poučavanjima i nastojanjima. Zaključio je da je sav njegov trud bio uzaludan.

Zapitao me isplati li se dati župljanima sebe. Odgovorio sam mu da se ne isplati i da je tu i pogriješio, što je dao sebe. Odgovor ga je malo začudio, no tada sam mu rekao da je sebe trebao ostaviti po strani, a svojim župljanima dati Isusa. Započeli smo s duhovnom obnovom u njegovoj župi. Ljudi su dolazili sa svih strana i župnik je počeo shvaćati gdje je pogriješio. No što se tada dogodilo? Počeo je propovijedati i zaista davati Krista. Počeo je govoriti o ljubavi koju ne zaslužujemo, a ipak možemo primiti. Počeo je u srcu plakati za svojom župom. Rezultat svega bio je izvjestan broj vjernika koji je zaista zaživio svoju vjeru i doživio ono što im je župnik zapravo htio dati, dok je od većine odjednom počeo osjećati odbacivanje i neprihvaćanje. Bez ikakva razloga njegovi dojučerašnji župljani počeli su ga optuživati, proganjati i mrziti. Zašto? Krenuo je za Isusom. Mnogi ljudi nemaju hrabrosti krenuti na taj put i kad netko drugi krene, osjete kao da ih taj tada izdaje i odvaja se od njih. Ljudi jednostavno ne podnose bolje od sebe, pa ih na sve moguće načine žele prisiliti da se vrate na svoje stare putove i da ponovno budu jednaki njima. Isto se događalo svetom Župniku Arškom. Ustrajao je i na kraju je gotovo cijela njegova župna zajednica doživjela preobraženje. Davao im je Isusa!

Kako predočiti karizmu?

Isus nam govori da će nam dati sve što zatražimo u njegovo ime. Kaže da ćemo u njegovo ime polagati ruke na bolesnike i oni će ozdravljati. Karizma je dakle molitva sa živom vjerom u njegovo ime, ili, bolje rečeno, karizma je služenje bratu čovjeku živom vjerom koja dovodi do utjecaja Duha Svetoga na osobu kojoj se služi. Što to znači u njegovo ime? Prije smo vidjeli kako on kaže da će nam dati ako zamolimo nešto za što imamo jamstvo da je po njegovoj volji. No samo jamstvo nije dovoljno, već je potreban i dokaz. Zašto je potreban dokaz? Zato što ja, na primjer, mogu imati jamstvo da nas je Isus na križu sve ozdravio, odnosno uzeo svaku našu bolest, ali u molitvi moram oboriti optužbe tužitelja (tj. misli koje mi ruše vjeru) i dokazati da ozdravljenje zaista pripada osobi za koju molim (zato se Duh Sveti i naziva odvjetnikom ili advokatom). Ponekad je to vrlo brzo i lako, dok ponekad treba dosta borbe i vremena. Tek kad se to dogodi, dobivam dokaz da je molitva uslišana. Kao što sam već napomenuo, za dobivanje dokaza potreban je prisan odnos s Bogom kroz post, slavljenje, štovanje, zahvaljivanje, prikazivanje žrtava i drugo.

Vjernik je sluga Božji koji u danom trenutku posudi sebe Isusu

Moliti u Isusovo ime znači učiniti samo ono što on od nas u danom trenutku želi. Zamislimo vlasnika jedne velike tvrtke koji ima toliko posla da ne stigne obavljati sve sam. U isto vrijeme trebao bi na raznim mjestima svijeta obaviti razne kupovine ili bi trebao nešto prodati. Tada on da punomoć svojim zaposlenicima koji su za te poslove osposobljeni i oni uz punomoć obavljaju poslove za njega. Oni nisu vlasnici te tvrtke, nego obični obiteljski ljudi koji za svoju plaću obavljaju posao na koji su postavljeni. Recimo da je jedan od njih poslan u neko brodogradilište u Japan da kupi brod. On kod sebe ima potvrdu na kojoj piše da ga vlasnik njegove tvrtke opunomoćuje da kupi taj brod. Prodavač će se u tom slučaju prema tom čovjeku odnositi potpuno isto kao i prema vlasniku tvrtke. Zašto? Jer mu je u tom slučaju predana sva vlast da taj posao obavi. Čovjek će sklopiti milijunski posao i otići kući. Možda će taj mjesec sklopiti desetak takvih poslova. Što će mu biti plaća? Njegova normalna mjesečna plaća. Njegov vlasnik tvrtke od tih će sklopljenih poslova imati neizrecivo mnogo više, ali to mu i pripada. Može li se taj službenik staviti u ravnopravan odnos sa svojim gazdom? Nikada. On treba budno paziti da gazda stekne povjerenje kako bi i dalje radio za nj. Nakon određenog broja dobro obavljenih poslova, njegov će mu gazda dati više slobode pri pregovaranju i odlučivanju, tako da će mu dati i punomoć s većim ovlaštenjima. To je slika vjernika. Učiniti mogu samo ono za što sam ovlašten, tj. za što imam punomoć od svojeg šefa − u vjernikovu slučaju, Isusa Krista. Netko me može moliti da molim za njegovo ozdravljenje, no ja mogu učiniti samo ono za što imam punomoć. Tako sam potpuno ovisan o Duhu Svetome, koji mi jedini može reći što da učinim. Ponekad je to tako snažno da, iako je riječ o neizlječivoj bolesti, budem potpuno siguran da će u molitvi doći do ozdravljenja. Mogu li se tada uzoholiti? Pa ja sam potpuno svjestan da je Duh Sveti taj koji izabire koga će i od čega izliječiti. To je naročito važno kod molitve za oslobođenje od zlih sila. Znam da sam grešan čovjek i da nisam Bog. Međutim promatram molitvu oslobođenja kao da kupujem brod. Po sakramentu svete potvrde primio sam puni izljev sile Duha Svetoga i ta mi sila pripada. Ja je shvaćam kao punomoć dobivenu od Boga za obavljanje nekih poslova od kojih je jedan i molitva oslobođenja. Kao što prodavač broda ne postavlja pitanja o osobi koja obavlja samu kupnju i ima punomoć od stvarnog kupca, jer bi to bilo krajnje nekorisno, tako i ja znam da u molitvi oslobođenja nisam ja taj čija se “platežna moć” provjerava, nego onaj koji mi je dao punomoć, tj. sam Bog. Uspjeh molitve za oslobođenje zato ne treba ovisiti o mojoj “svetosti”, već o svetosti onoga koji mi je dao punomoć. Znam da je on “dovoljno” svet. Od mene se samo očekuje umješnost “trgovine”, tj. da me Sotona ne uvjeri u suprotno.

Đavle može izgoniti onaj koji ima povjerenje u svojeg Spasitelja i u koga naš Spasitelj ima povjerenja, tj. osoba koja ima vjeru. Sasvim je normalno da osoba koja ima povjerenje u svojeg Spasitelja živi posvećenim životom, no nije posvećeni život te osobe razlog autoriteta nad zlim silama, nego vjera. Ako trebate kupiti brod za svojeg šefa, prodavača će samo zanimati ima li kupac (vaš šef) povjerenja u vas, tj. je li vam dao potrebnu punomoć da ga u kupovini zastupate. Prodavača vaš osobni život uopće ne bi trebao zanimati, te je za uspješnu trgovinu zaista važna samo punomoć onoga za koga kupujete brod. Tako, ako vam zli duh kod molitve oslobođenja očituje vašu grešnost, recite mu kako je upravo lijepo što mi, iako grešni i slabi, imamo punomoć (autoritet i vlast) da ga izbacimo van, a ako mu nešto nije jasno, neka očituje grešnost onoga koji nam je punomoć dao. Tu je kraj svim njegovim argumentima. Ne dajte se smesti. Ti si samo sluga koji izvršava Gospodarevu volju. Može li sluga za to odgovarati ili je Gospodar taj koji daje punomoć? Ako ti đavao počne očitovati grijehe, slobodno mu reci da to nema veze s tobom, nego s Isusom. Neka očituje njegove grijehe!

Postavlja se pitanje: tko je u usporedbi s kupovinom ustvari kupio brod? Brod je kupio vlasnik tvrtke, a trgovinu je obavio sluga. Vlasnik tvrtke platio je svojim novcem i postao vlasnikom broda iako sam osobno nije sudjelovao u kupovini. Moramo reći da je nekakav ponizni “trend” da vjernik kaže kako on nikoga u molitvi ne ozdravlja, nego da je Bog sam taj koji ozdravlja. To, naravno, nije točno. U Novome zavjetu imamo primjere da Isus, šaljući apostole i učenike u svijet, od njih traži da oni ozdravljaju bolesnike, a na kraju Markova evanđelja govori kako će oni koji budu vjerovali njegovom ovlašću činiti nevjerojatne stvari i da će ozdravljati bolesnike. U 8. poglavlju Djela apostolskih piše da je Filip činio silna čudesa u Samariji. Stoga nemojmo biti lažno ponizni! Ako u čudesnom ozdravljenju samo Bog sam djeluje, a čovjek “ne čini ništa”, onda nema nikakve odgovornosti za one koji u tome uopće ne sudjeluju. Ako kod karizme ozdravljanja čovjek ne čini ništa, već sve čini Bog, onda nema ni potrebe da Bog daje tu karizmu. No istina je ova: ako želimo biti uspješni u karizmi ozdravljanja, moramo jako puno naučiti, mnogočega se odreći i više puta za nečije ozdravljenje namijeniti mnogo vremena i upornosti. Za to nam pripada plaća. Kako i ne bi kad je Isus za samo jednu čašu vode danu njegovu učeniku obećao veliku nagradu! Djelovanje karizmi možemo shvatiti ako promotrimo službe koje apostol Pavao nabraja:

"I jedne je Bog postavio u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; zatim je dao dar čudesa, onda dar ozdravljanja, dar pružanja pomoći, dar upravljanja, dar različitih jezika." 1 Kor 12, 28

Tu vidimo kako apostol Pavao prorokovanje, ozdravljanje, oslobađanje i druga karizmatska djelovanja stavlja na istu razinu s apostolskom službom. Ako npr. usporedimo službu podjele sakramenta krštenja sa službom ozdravljanja, primijetit ćemo određene podudarnosti. Sakrament krštenja poslužuje svećenik ili u posebnim situacijama laik, dok taj isti sakrament (tj. njegovu svrhu i učinkovitost) podjeljuje sam Krist. Jer, prema nauku Tridentskog sabora, pravi djelitelj sakramenata jest sam Krist Gospodin, a čovjek samo oruđe (DH 1262). S druge strane, ozdravljenje od bolesti poslužuje osoba koja ima karizmu ozdravljanja u činu molitve za ozdravljenje, dok samo ozdravljenje podjeljuje Krist. Vrlo lako možemo ustvrditi da je nekoga krstio svećenik, ali vrlo teško da je nekoga izliječio onaj koji opslužuje karizmu liječenja. Zašto? Pa krštenje je daleko veća milost od ozdravljenja!

Svaki čovjek slobodno svojom voljom odlučuje hoće li u podjeljivanju milosti Božje biti poslužitelj ili ne, pa mu prema tome pripada zaslužena nagrada ili kazna. Kao što se onaj koji vrši službu posluživanja sakramenata ni u kojem slučaju ne može izdići iznad odnosa vjernik − Krist, isto je tako i pri vršenju bilo kakve karizme. Osoba koja posjeduje karizmu samo vrši povjerenu joj službu, dok su stvarni učinci vršenja te službe Božji. Dakle, karizmatik je sluga koji izvršava volju svojega gospodara. Nemojmo ga u tome ometati, jer vrši od Boga mu povjerenu službu, a on neka kaže ono što od njega traži njegov gospodar:

Tako i vi, kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Beskorisne smo sluge. Učinili smo samo što smo morali učiniti.' Lk 17,10

Možda nikad nije bilo manje vjere u svijetu i nisu bila potrebnija izvanredna očitovanja Božje sile (čudesni znakovi) nego sada. Primili smo Duha Svetoga, i posjedujemo silu koja je Isusa podignula od mrtvih (usp. Ef 1,15-21). Koristimo je na spasenje grešnika!

Josip Lončar, Karizma vjere

Tags: Josip Lončar