fbpx

book hr banner 130x1000px

Osnovna nakana krunice

Odlomak iz knjige Josipa Lončara o molitvi krunice Vjerujemo da će mnogima biti na blagoslov

Ako izuzmemo molbe koje su sastavni dio Očenaša, te molbu „O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe“, ostaju nam molbe u tri početne Zdravomarije, tri sasvim konkretne molbe koje po Marijinu posredništvu upućujemo Isusu: da nam umnoži vjeru, učvrsti ufanje i usavrši ljubav. Te se molbe u svakoj krunici ponavljaju uvijek iznova predstavljajući želju molitelja za neprestanom kvalitetnom promjenom vlastitog života. Mnogi molitelji shvaćaju da je osobama za koje mole potrebna promjena života, no vrlo su rijetki oni koji smatraju kako je i njima samima potrebno umnožiti vjeru, učvrstiti ufanje i usavršiti ljubav.

Najbolje da si već sada odgovorite na pitanje: koliko mi se kroz dugogodišnju molitvu krunice umnožila vjera, učvrstilo ufanje i usavršila ljubav prema Bogu, sebi i bližnjima? Nisu li ove nakane ujedno i najveća Marijina, kao i Božja, želja za nas? Nisu li one nužne na putu k svetosti, i nisu li znak trajnog obraćenja na koje smo svi pozvani?

Molitva je molba tek kad iza nje osim izgovorenih riječi postoji i stvarna želja našeg srca. Koliko zaista želimo biti promijenjeni? Nije li pomalo licemjerno izgovarati molbe iza kojih ne stoji stvarna želja srca?

Istina je da ničim ne možemo tako razveseliti one koji nas ljube (uključujući Boga) kao vlastitom promjenom života na bolje. Ta bi se promjena trebala događati stalno, tijekom cijeloga našeg ovozemaljskog života. Po molitvi krunice ona se najčešće ne događa senzacionalno, i nije skup pojedinačnih, naglih, lako vidljivih promjenâ. Ona je vidljiva u dužem vremenskom razdoblju i najjasnije ju je uočiti u različitim životnim iskušenjima, kad nam se nameće zlo, ali i kad smo u prilici činiti dobro.

Ta se promjena očituje u plodovima Duha Svetoga. Ona ukazuje na prisutnost Božjeg Duha u nama. Duh Sveti, u svakoj osobi koja to želi, na jedinstven način razvija svoje plodove u mjeri, rasporedu i redoslijedu.

Sve se to događa u molitvi. Međutim, ako se do sada nismo mijenjali, to nećemo ni ako počnemo umnažati molitve. Naime, ako nas krunica dnevno nije promijenila, nećemo se početi mijenjati ni ako ih dnevno izmolimo tri. Ako nas tri mise tjedno nisu promijenile, neće nas promijeniti ni njih sedam. Sigurno je da u molitvi trebamo provesti dobru mjeru vremena, no ono što nas može mijenjati jest promjena načina molitve.

Promjena našeg odnosa prema molitvi i, još više, stalna promjena našeg načina sudjelovanja u molitvi sukladna je promjeni naše osobnosti. Zrelija molitva donosi zreliju osobnost. Naša duhovna i ljudska zrelost trebaju se razvijati zajedno. Duhovna zrelost razvija ljudsku zrelost. Znakovi te promjene očituju se u rastu plodova Duha: ljubavi, radosti, miru, blagosti, nježnosti, krotkosti, postojanosti, uzdržljivosti, samozatajnosti, darežljivosti...

U duhovnom se rastu mogu javljati izvanredne manifestacije Duha, no one, za razliku od plodova Duha, ne predstavljaju mjerilo duhovne zrelosti. Manifestacije Duha na jednak su način svojstvene početnicima kao i zrelim vjernicima. One mogu biti znak djelovanja Duha Svetoga u čovjeku, no ako čovjek na njih ne odgovora na pravi način, plodovi se Duha neće razvijati.

Uvijek se trebamo sjećati Isusove sedamdesetorice učenika koji su se vratili sa svojega misijskog puta. Silno su se radovali što su im se čak i zli duhovi pokoravali. Isus ih nije prekorio i nije im zamjerio. Čak naprotiv, bio je silno sretan zbog njihova napretka u vjeri. Isus je znao da će se oni jednog dana, kad postanu mnogo zreliji, daleko više radovati ljudima koji su po njima doživjeli oslobođenje. Tek će tada pogled sa sebe na pravi način usmjeriti prema bližnjemu. Daleko će ih više radovati plodovi njihove službe, nego povjerena im služba i darovi kojima će je vršiti.

krunicaSvaka promjena čovjeka počinje njegovom nezrelošću. Većina nas se najprije raduje svojim darovima i službama, a tek kad postanemo zrelima, radujemo se plodovima svoje službe. Možemo li primjerice zamjeriti mladom svećeniku što je zaljubljen u svoje svećeničko zvanje i što mu to predstavlja silnu radost? Tek kad postane dovoljno zreo, moći će se radovati plodovima svoje službe i tek će tada zaista „vidjeti“ bližnjega. Tek će tada vršiti službu radi bližnjega, a ne radi sebe.

Potpuno isto možemo reći i za službu molitve krunice. Sjetimo se kako nam evanđelist Luka piše o proročici Ani koja je u hramu molitvom i postom služila (vršila službu) Bogu. Kad naučimo moliti u vjeri, najprije ćemo doživjeti radost što možemo uspješno služiti, a tek će sa zrelošću doći radost zbog ljudi koji će biti blagoslovljeni našom molitvenom službom. Zrelost se događa kad nam osoba kojoj služimo postane radost. Odnosi se to i na Boga i na čovjeka.

Molitva krunice, kroz svoja razmatranja i svoje molbe, može biti itekako snažna služba za Boga, ali također i izvanredno sredstvo za vlastiti rast u zrelosti i svetosti. Nadam se da će ova knjiga mnogima otvoriti srce za služenje, posebno onima koji se zbog bilo čega osjećaju manje vrijednima ili beskorisnima.


S krunicom kršćanski narod sjeda u Marijinu školu da bi se uveo u razmatranje ljepote Kristova lica i iskustvo dubine njegove ljubavi. Po krunici vjernik crpi obilnu milost, primajući je gotovo iz samih ruku Otkupiteljeve Majke.

(Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Krunica Djevice Marije)


Krunica, Josip Lončar