Isusovo ime nad svakim imenom (2)

Nastavljamo s fra Ivinim tekstom o teologiji ozdravljanja. Zanimljivo je vidjeti što se s njom 'događalo' kroz povijest, od Isusova vremena preko vremena vladavine Rimskog carstva…

Prva se Crkva koristila duhovnim autoritetom1 (delegiranom silom) koju je Isus ostavio u zalog (amanet) i zato je bila moćna. Duhovni se autoritet sastoji u uzimanju, prihvaćanju i korištenju Sile Božje u navještenju radosne vijesti, liječenju i oslobađanju od đavla. Djela apostolska i Pavlove poslanice svjedoče da su darovi liječenja, čudesa i oslobađanja od đavla bili jako prisutni u Crkvi. Stoga nije nedostajalo ozdravljenja ni nakon smrti apostola. Primjerice Pavao piše Galaćanima: „A onaj koji vam daje Duha i čini među vama čudesa” (Gal 3,5).

Crkvena tradicija

Crkvena tradicija je ozdravljenja uvijek smatrala samilosnim, sućutnim Božjim zahvatom. Ona u njima prepoznaje Krista liječnika poslanog od Oca da ozdravi one koji su bolesni zbog posljedica istočnog grijeha kako bi ljudskoj naravi povratio izvorno zdravlje.2

Unaprijed će, sve do naših vremena, pojedinci – sveci, kojima je Krist bio sve: i Bog i Gospodar i Spasitelj, biti obdareni karizmom ozdravljanja, koju Bog uvijek daje za zajedničko dobro Crkve. Stari kršćanski pisci potvrđuju ovu činjenicu i govore o prisutnosti kršćana koji su bili od Boga obdareni izvanrednim darovima.

Tijekom povijesti, osnovani su mnogi crkveni redovi čije je poslanje bilo brinuti o bolesnicima te osnivati bolnice i medicinska središta u kojima će se unapređivati načini liječenja.3 Dakle, dar ozdravljanja više se koristio u bolnicama, sirotištima ili potajno po kućama.

Jordan Aumann, direktor duhovnosti na Sveučilištu svetog Tome u Rimu, tvrdi: „darovi ozdravljanja, čudesa i ostali darovi koje nabraja sveti Pavao (1 Kor 12) iščezli su iz Crkve koncem drugog stoljeća. Otada su ih imali samo pojedinci, poglavito sveci”.4 Na sličan način razmišlja i kardinal Ruffini5: „Karizme o kojima se često govori u Djelima apostolskim bile su obilne u prvoj Crkvi a zatim su malo po malo nestale”. Htio je reći da su potpuno nestale.

Sigurno, veliki „nestanak” karizmi u doba cara Konstantina bio je posljedica „masovnog” prihvaćanja kršćanstva bez duboke vjere, a zbog političkog oportunizma (car se krstio, krstimo se i mi). Mnogi su se krstili jer nije bilo više zabrana ni progona. Roditelji su donosili svoju malenu djecu na krštenje pa zato nije više bilo ni očitih manifestacija izlijevanja karizmi kao kod odraslih. Crkva nije imala toliku potrebu za karizmama kao na početku jer se vjera počela nesmetano širiti. Veći se naglasak stavljao na naviještanje riječi Božje i primanje sakramenata, na obdržavanje Božjih zapovijedi i pobožnosti, na karitativnu ljubav prema bližnjemu. Crkva je na neki način zauzimala obrambeni stav prema hereticima i protivnicima; govoreći nogometaškim rječnikom, Crkva nije igrala u napadu s Duhom Svetim, već u obrani!

Ona se promatrala suviše kao institucija i nije se dovoljno vidjela tajna Crkve, koja je uvjetovana Duhom Svetim6. Nije bio naglasak na darovima Duha i na njihovu korištenju u svakodnevnom životu.

Kroz povijest su se također pojavljivali „karizmatici” ili određeni duhovni pokreti koji su prenaglašavali darove jezika, ozdravljanja, proroštva … Otvoreno su bili protiv institucije Crkve i odatle je dolazilo nepovjerenje prema karizmaticima i darovima Duha, u našem slučaju, daru ozdravljanja.

F. MacNutt ističe da su dramatična obraćenja u vrijeme Rimskog carstva posljedica brojnih ozdravljenja i oslobođenja od zlih duhova7, koja su se događala u ime Isusovo. Tvrdnja da je ozdravljanje prestalo nedugo nakon smrti posljednjeg apostola, jednostavno se protivi povijesnoj činjenici.

Poznati propovjednik i egzeget Alfonso Tostato (1400. – 1455.) kazao je da su čudesa i ozdravljenja bila potrebna za obraćenje pogana, prokazujući na taj način lažne religije.8 Ja bih rekao da se dar ozdravljanja koristio, ali neredovito, bio je dosta umrtvljen i sputan. Ovakvo se stanje zadržalo čak do II. vatikanskog koncila.

Negativan utjecaj teologije patnje

U svojoj knjizi „Dar ozdravljanja”, MacNutt tvrdi da je vjera u snagu ozdravljenja po molitvi za bolesnike uvijek bila dio kršćanske predaje, iako je često slabila zbog utjecaja stoičke i gnostičke nauke koju nalazimo čak i kod crkvenih Otaca i općenito kod mislilaca i teologa. Ova učenja negirala su vrijednost ljudskog tijela. Platonska, stoička i manihejska učenja utjecala su na kršćansku duhovnost. Ove filozofije dominantne u svijetu prvog kršćanstva promatrale su ljudsku dušu zarobljenu u tijelu kao u zatvoru ili kao u lancima. Kršćanin je gledao u budućnost, prema vremenu u kojem će duša biti oslobođena od lanaca tijela.9 U tom razdoblju bio je naglasak na teologiji križa i patnje. Isticala se važnost brige za spasenje duše (cura animarum), a ne za ozdravljenje cijele osobe. U Novom zavjetu, kao što smo vidjeli u prijašnjim objavljenim člancima, nigdje se ne govori da je Krist došao spasiti samo duše; on je došao spasiti ljudska bića – tijelo i dušu. Ali tada se ljudsko tijelo često promatralo kao neprijatelj čovjeka protiv kojeg se valja boriti i kojega treba poraziti. Odatle bičevanje tijela kao neprijatelja ljudske duše. Čovjek je prema tom shvaćanju bio poželjan kao biće bez tijela, kao anđeo. Zbog toga se nije stavljao naglasak na važnost ozdravljenja tijela po molitvi.

U istoj knjizi, MacNutt daje povijesnu analizu: „Oko 1500 godina kršćanske duhovnosti naglasak je bio na strogom mrtvljenju i nepovjerenju prema tijelu. Zbog takvih utjecaja, došlo je do stroge askeze čiji je ideal bio u preziru ljudskog tijela. Bilo kakvu potvrdu ovakve starodrevne duhovnosti ne nalazimo u Svetom pismu”.10

Profesor Mihály Szentmártoni, dekan Instituta za duhovnost papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu, potvrđuje ovu misao: „Pretjerana i nerazumna askeza znala je nerijetko narušiti zdravlje iznad granice ponovnog ozdravljenja. Ovamo spadaju poznati osnivači redova, poput sv. Franje Asiškog i sv. Ignacija Loyolskog, koji je kasnije priznao da je sam narušio svoje zdravlje pretjeranim postovima i zabranio svojim sljedbenicima da to isto ponove. Poznate su svetice koje su umrle zbog slabe prehrane koja im je poremetila metabolizam.”11 Za pojedine svece, bolest i trpljenje su predstavljali milost od Boga (npr. Ivan od Križa, Terezija od Djeteta Isusa). (nastavlja se)

---