Sloboda duha

Magijski duh i istočna napast

Istočni je grijeh uveo u svijet magijski duh, tj. mentalitet dijametralno suprotan vjeri i povjerenju u Boga. Nakon što su neki od anđela pokušali svoju sreću, blaženstvo i ispunjenje postići bez Boga i protiv Boga, ne želeći priznati i prihvatiti stanje da od Boga moraju primati milosne darove u ovisnosti o Bogu i u zahvalnosti prema njemu te u poštivanju njegove osobe (njegove volje, njegovih misli i osjećaja), našli su se u stanju bez Boga, bez beskonačnog izvora beskrajnih darova, našli su se u stanju ograničenosti, zasićenosti i dosade, a svaka granica, svaka konačnost i svaki zid predstavljaju patnju za duh koji je vječan i koji je predviđen za vječnost i beskonačnost. To stanje vječne dosade, zasićenosti i ograničenosti, to stanje patnje, trpljenja i boli nazivamo pakao.

Iz zavisti prema ljudima koji su mogli postići na kraju svojeg zemaljskog života ono što su dotični zli anđeli već zauvijek bili izgubili, odlučili su se nadahnuti ili sugerirati ljudima da i ljudi pokušaju spasiti sami sebe. Ta zla nadahnuća zovemo napasti i radi se o redovitoj komunikaciji duhovnog i materijalnog svijeta. Postoje i izvanredne komunikacije kao što su posjednuća ili opsjednuća, ali ona nisu sad predmet našeg promišljanja.

Biblijska priča iz trećeg poglavlja Knjige postanka govori na slikovit, proročki i simbolički način, no teološki posve točan, što se dogodilo prilikom istočnog ili početnog napastovanja prvih ljudi: »Zmija ... reče ženi: „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” Žena odgovori zmiji: „Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: 'Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!'” Na to će zmija ženi: „Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.”« Možemo uočiti uvijene i otvorene laži u pitanjima i tvrdnjama zmije odnosno zlog duha, kao i sugestije ili prijedloge koje iznosi. Dio rečenice „zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi” sugerira sljedeće:

• vi ljudi možete postati kao bogovi svojim silama i umijećima

• život vječni, vječna mladost, ljepota, zdravlje, moć i slično stvarnosti su koje su i Bogu nadodane izvana

• sve gore navedeno moguće je i potrebno je ukrasti Bogu jer Bog to namjerno skriva od ljudi

• Bog to skriva jer je zao, jer mu ljudi predstavljaju konkurenciju i prijetnju i jer želi ljudima manipulirati, želi ih kontrolirati i dominirati.

Prava je istina posve drugačija. Život vječni je u stvari sam Bog, njegovo biće i njegovo tkivo. Da bi ljudima dao život vječni (i sve ono što su sastavnice toga vječnog, božanskog života – kao što su vječna ljepota, zdravlje, bogatstvo, radost, blaženstvo, mir, moć, vlast, znanje i ostala dobra), Bog ljudima mora priopćavati samog sebe. Namjerno je ovdje upotrijebljen nesvršeni glagolski vid ‒ „priopćavati”, a ne svršeni vid glagola – „priopćiti”, jer Bog sebe ne može priopćiti čovjeku jednom zauvijek do kraja i statički budući da je čovjek ograničen, a Bog beskonačan i priopćavanje beskrajnog duha konačnom i stvorenom duhu može se odvijati jedino u beskrajnoj dinamici koja vječno traje, koja neprekinuto traje i koja vjerno traje. To nas ponovno dovodi do istine da odnos Boga i čovjeka koji je stvoren i predodređen za Boga, može biti jedino odnos vjernosti i vjerodostojnosti s Božje strane, te odnos vjere i povjerenja s čovjekove strane. Bog daje stvorene, konačne (raj zemaljski) i nestvorene, beskonačne dokaze svoje vjernosti i vjerodostojnosti (Duha Svetoga i njegova nadahnuća i jamstva), a čovjek može i mora odgovoriti vjerom i povjerenjem (pristajući svojom slobodom i slobodnim izborom uz nadahnuća Duha Svetoga).

Sloboda i slobodan izbor

Ovdje je potrebno uvesti razlikovanje slobode i slobodnog izbora. Sloboda je moć ili snaga za izbor dobra. Slobodni je izbor mogućnost biranja između dobra i zla. Grijehom se gubi sloboda, ali ne i slobodni izbor. Naime, slobodni izbor uvijek ostaje čovjeku, ali ako čovjek nema snage izabrati dobro u situaciji u kojoj može i mora birati, onda – premda ima slobodni izbor – izabire zlo jer nema moći ili snage za izbor dobra. Tako, unatoč slobodnom izboru, čovjek u stvari nije slobodan. Ponavljajući određene grijehe, čovjek stvara naviku griješenja i slabi svoju moć za izbor dobra. Ovi su mehanizmi spoznatljivi iz vlastitog i tuđeg iskustva, kao i iz Objave u Svetom pismu.

Zašto je Bog čovjeku dao slobodu i slobodni izbor? Zato da bi čovjekovo opredjeljenje za dobro imalo smisla i vrijednosti, zato da bi čovjekova osoba imala vrijednosti! Ukoliko čovjek nema stvarne mogućnosti izabrati zlo, njegov izbor dobra po nužnosti nije vrijedan, nema smisla ni zaslužnosti. Čovjek mora imati stvarnu mogućnost izbora zla ne zato što su dobro i zlo jednako vrijedni, nego mora imati stvarnu mogućnost izbora zla da bi odreknuće od zla i izbor dobra imali stvarnu vrijednost. Bez odgovornosti, nema ni dostojanstva ni vrijednosti čovjekovih čina ili čovjekove osobe u cijelosti. Dobro i zlo nisu na istoj razini i izbor zla nije čovjekovo pravo ili redovita upotreba čovjekove slobode odnosno slobodnog izbora; nadalje, izbor zla nije i ne može biti bez štetnih posljedica za čovjeka. Netko bi mogao prigovoriti Bogu da čovjek nije stvarno slobodan jer, iako može birati između dobra i zla, ako samo pokuša izabrati zlo, snaći će ga štetne posljedice, pa u stvari ne smije izabrati zlo nego mora izabirati dobro, te dakle nije stvarno slobodan. Bio bi stvarno slobodan kad bi bez ikakvih posljedica mogao birati između dobra i zla. Na ovaj se prigovor odgovara onako kako je izloženo u početku ovog odlomka: sloboda i slobodni izbor nisu dani čovjeku da ih zloupotrebljava ili vrši kako bi demonstrirao svoju moć izbora, nego su sloboda i slobodan izbor dani čovjeku radi jednog točno određenog razloga: da bi izbor dobra imao svoju težinu, svoju vrijednost i svoju cijenu, te da bi dosljedno tome čovjekova djela i čovjekova osoba imali svoju stvarnu vrijednost i dostojanstvo.

Od nevjere u ljubav Božju do samospašavanja

Zašto su Adam i Eva povjerovali sugestijama zloga duha? Zašto nisu vjerovali nadahnućima Duha Svetoga? Odgovor nemamo jer on ostaje u tajni čovjekove volje koja nije identična s razumom. Bog nije propustio ni jedan dokaz svoje ljubavi, vjernosti i vjerodostojnosti. Učinio je sve što je mogao da čovjeka uvjeri u ljubav koju ima prema čovjeku, a ipak je doživio nevjeru i nepovjerenje od strane ljudi. Iz te nevjere u ljubav Božju, iz tog nepovjerenja u Božju vjernost, rađa se želja da čovjek spasi sam sebe, da sebi ugrabi ili osigura vječno postojanje, vječni život, vječnu mladost, vječnu ljepotu, vječno zdravlje, vječno bogatstvo, vječnu moć, vječnu vlast, vječnu čast, vječno znanje, vječni mir, vječnu radost i svako drugo vječno dobro. Krivu i lažnu sliku stvarnosti koju đavao uporno predlaže ljudima mogli bismo prikazati ovako: iznad svega što postoji nalazi se Sudbina (Moi=ra) ili slijepi univerzalni i neosobni zakon koji svojim nitima ili koncima sudbine ravna životima, tj. sudbinama bogova i ljudi. Ispod tog nivoa nalazi se svijet bogova, pa svijet demijurga (polubogova), svijet ljudi, svijet životinja i biljaka, a na kraju se nalazi neživi svijet. Iz razine ljudskog svijeta moguće je magijskim tehnikama, vlastitim vještinama, tajnim znanjima i postupcima doprijeti do razine Sudbine i tako zagospodariti svim svjetovima i biti neovisan, biti kao bog. Ovo je teška, ali vrlo zamamna iluzija u koju su mnogi povjerovali i u koju je relativno lako uvjeriti mnoge ljude, pa čak i vrlo pronicljive i obrazovane. Prihvaćanje ove iluzije znači predánje magijskom duhu, duhu manipuliranja božanskim u nekom trgovačkom stilu. Takav odnos pravi Bog ne prihvaća.

Bog je osobno biće koje ima svoje odluke, svoje misli i osjećaje. On s nama želi biti u savezu ili odnosu prijateljstva, povjerenja, uvažavanja i vjernosti, a ne proračunatosti, trgovine ili magijske dominacije.