Hodočašće u Krakov na Svjetski dan mladih 2016.

Svjetski dan mladih i susret s papom Franjom ove se godine održao u Krakovu u Poljskoj. Iz Hrvatske je krenulo više stotina mladih iz raznih biskupija a jedna je grupa, sastavljena od oko 250 mladih u pet autobusa, 25. srpnja oko sedam sati ujutro krenula iz Zagreba. Najmlađa hodočasnica nije imala ni pet mjeseci, a najstariji, pa, bilo je i onih preko 50 godina. U svakome je autobusu bio po jedan svećenik, sjemeništarac te bračni par, zaduženi za katehizaciju mladih.

Put je bio ugodan i uz usputna smo stajanja oko 13 sati stigli u Beč. Okupili smo se na prepunome trgu pored katedrale sv. Stjepana sa željom da evangeliziramo. Zasvirali smo u gitare, bubnjeve i defove, zaplesali smo i pjesmom slavili Gospodina. Mnoštvo je znatiželjno zastalo na trgu, a neke su Njemice ušle u kolo i zaplesale s nama. Svaki je tren bio od Boga dan za evangeliziranje, naviještanje radosne vijesti svima: da je Isus Krist uskrsnuo, da je pobijedio Smrt! Bog te ljubi ovakvog kakav jesi! Ova se vijest razumije na svim jezicima. Cijeli je trg postao drugačiji – ljudi su se odjednom smijali, razgovarali jedni s drugima, imali su vremena promatrati te divne mlade koji plešu i pjevaju u kolu, tu radost i slavlje. Idemo na papu u Krakov! Smijali su se i odobravajući kimali glavama. Nakon dva sata ovakvog provoda s Gospodinom napustili smo Beč i nastavili put na sjever.

Te smo večeri stigli u slovački grad Nitru. Mjesto po kiši nije izgledalo privlačno, a uspon na brdo u polumraku po sitno popločanoj cesti nije bio ugodan. No crkva je na vrhu brijega bila iznenađujuće velika. Da je mjesto staro vidjelo se po popločenju i ostacima srednjovjekovnih utvrda. Crkva, podignuta u 17. st., posvećena je sv. Andriji Svoradu i Benediktu, koji su zaštitnici Nitranske biskupije. Domaćini su nam rekli da je Nitra najstariji grad u Slovačkoj (osnovan je u 5. st.). Ondje je u 9. st. bilo središte Velikomoravskog kneza Svatopluka i onamo su prispjeli sv. Ćiril i Metod iz Soluna kad su poslani da evangeliziraju slavenske narode. Povijest nas je sustigla i ovdje te smo utvrdili svoje slavenske korijene. Dio crkve čini ostatak kapele iz 15. st., u kojoj su pohranjene relikvije sv. Ćirila koje smo svi pobožno počastili.

Drugi dan hodočašća počeo je rano, kada je karavana nakon doručka i obvezne kave krenula put Poljske. Oko 14 sati stigli smo u Krakov. Ondje nas je dočekao vodič Pavel, mladić koji zna hrvatski jer je sudjelovao u programu studentske razmjene u Hrvatskoj. Toliko mu se sviđa naša zemlja da je odlučio ponovno doći i ostati neko vrijeme na studiju. Bilo je lijepo vidjeti njegov entuzijazam, toplu dobrodošlicu, te predanost kojom nas je vodio po gradu i pokazivao nam znamenitosti koje je sam odabrao. Odveo nas je do vrata grada i ispričao nam da je u Krakovu o. 1362. g. buknuo velik požar nakon kojega su sazidana vrata posvećena sv. Florijanu. Taj je moćni svetac tada proglašen zaštitnikom grada. Pavel nas je zatim odveo do Kuće papâ, u kojoj su boravili svi pape, i Ivan Pavao II., i Benedikt XVI. i sad papa Franjo. Proveo nas je po glavnom trgu, i odveo nas do crkve sv. Petra i Pavla, u kojoj se odlučivalo o prvom rascjepljenju Poljske. Na kraju smo prošetali do rijeke Visle gdje smo čuli legendu o zmaju. Naime zmaj je napadao zamak na brdu Wawel, i jedan se krojač sjetio pa je zašio sumpor u ovčje runo. Nakon što je zmaj to pojeo, bio je toliko žedan da se pijući vodu utopio u rijeci Visli. Naravno da smo se svi željeli fotografirati pored kipa zmaja koji riga vatru. Nismo uspjeli ući u stari dio grada niti se popeti na brdo Wawel jer je bila prevelika gužva, a na ulazak u katedralu sv. Stanislava i Vaclava čekalo se satima.

Sam je Krakov vrvio mladima. Bilo ih je iz cijeloga svijeta. Kamo si god pogledao nešto se događalo: u podzemnoj je franjevačka mladež iz Francuske plesala u slavu Krista, mladi su Talijani pjevali Gospodinu na kiši... Vidjeli smo Hrvate iz Švicarske koji su nas pozdravljali na našem jeziku. Sasvim očekivano susreli smo mnogo mladih iz Španjolske i Italije. Mimoilazili smo se s grupicama mladih iz raznih zemalja: iz Portugala, SAD-a, Velike Britanije, Brazila, Nizozemske, a susreli smo i mlade iz zemalja u kojima kršćanstvo nije vodeća religija: iz Pakistana, Jemena, Senegala... Bilo je predivno; unatoč masi ljudi nitko nikome nije smetao, nitko se nije izgubio a lagana je kiša padala samo kratko, nedovoljno da pokvari doživljaj. Na glavnome su trgu postavili šator u kojem su svirali religiozne pjesme i bilo je zbilja lijepo skloniti se ondje od kiše, sjesti i odmoriti umorne noge.

Treći dan hodočašća krenuo je malo lakše. Nakon obilna doručka, dok nas je zalijevala kiša, krenuli smo put Jasne Gore. Ovo nacionalno svetište Poljaka nalazi se odmah do Čenstohove i poznato je po ikoni crne Gospe koja plače. Ona je branila i štitila Poljsku, ona moli za sve koji joj se utječu, a svetište je prepuno darova i zahvala za uslišane molitve i izlječenja. Svetište je bilo puno hodočasnika. Velika je misa okupila talijanske hodočasnike ispred svetišta a u samome je svetištu skupina mladih Talijana i desetak svećenika slavila misu pred samom ikonom Gospe. Grupa Hrvata se tiho ušuljala i pomolila za svoje potrebe. Sveta Marijo, od Jasne Gore, moli za nas! Svi smo te potrebni, tvojeg zagovora, tvoje ljubavi, tvoje utjehe i zaštite! S tom smo se mišlju teška srca oprostili od ove moćne zaštitnice.

Sve što je divno kratko traje, a mi smo krenuli u susret još jednome svecu. U muzeju Ivana Pavla II. dočekani smo s toplom dobrodošlicom. Nekoliko desetina medalja ovoga pape, uz neke originalne predmete, izloženo je s mnogo brige i ljubavi. Dok smo čekali na ulaz, gledali smo dokumentarni film koji kronološki prati njegov pontifikat. Bilo je to kao da smo opet u blizini ovoga divnog jednostavnog pape sveca. Nitko nije ostao ravnodušan, a osobito su bili dirnuti oni mladi koji ga nisu upoznali jer su bili premali ili se tada još nisu ni rodili. Planiranu evangelizaciju po Čenstohovi omela je teška kiša pa smo se zadovoljili euharistijom. Ma nije loše družiti se s Gospodinom! Uopće!

Četvrti dan hodočašća bio je u znaku križa. Ujutro smo se uputili na tešku katehezu u Auschwitz, jer se nalazi blizu Krakova a uvijek je korisno spoznati koje razmjere može poprimiti ljudsko zlo. Muzej obuhvaća Auschwitz i Birkenau i zaista je prostran te može primiti mnogo ljudi, ali od brojnih hodočasnika koji su se taj dan zatekli ondje nije se moglo ući u objekte. Ondje smo se susreli s još jednim svecem – Maksimilijanom Kolbeom, poljskim franjevcem koji je dobrovoljno izabrao smrt umjesto drugog zatvorenika, oca jedne obitelji. Malo blijedi, mokri od kiše, ali živi, i uz veliko olakšanje, napustili smo logor smrti.

Petog dana hodočašća uz neizbježnu smo se kišu uputili u Wrocław da se susretnemo s još jednom sveticom. Ondje je živjela Edith Stein, židovka koja je tražeći istinu u filozofiji našla da je jedina istina Isus Krist. Zato se obratila na kršćanstvo i, unatoč protivljenju obitelji, potaknuta životom sv. Terezije Avilske, ušla u Karmel. U Drugom svjetskom ratu kao židovka je 9. kolovoza 1942. g. ubijena u Auschwitzu. Mi smo se najprije zaustavili pred kućom u kojoj je Edith živjela prije odlaska u samostan u Wrocławu. Plava vila na kat bila je zatvorena. Naša je grupa pristojno stajala nasuprot zgrade, na drugoj strani ceste i promatrala sa znatiželjom. A onda smo izvadili gitare, zalupali u kastanjete i defove, i počeli slaviti Gospodina. Prvo su se otvorili prozori, promolile se glave znatiželjnika. A onda smo prešli preko ceste i zaplesali na pločniku ispred kuće. Uto su svi iz kuće izišli na cestu, i s nama zaplesali kolo; smijali smo se i radovali jer je Gospodin divan. Pridružila nam se i skupina mladih iz Alžira koja se ondje zatekla; zagrljeni svi su bili zadovoljni. Dio kuće čini muzej u čast Edith Stein; službenica muzeja je radosna izišla van i uz velik nam osmijeh podijelila propagande materijale. Zatim smo spremili gitare i otišli malo dalje, do obližnje crkve sv. arkanđela Mihaela. U velikoj se crkvi, u kojoj je djelovala karmelska zajednica, nalazi i kapela u čast sv. Terezije Benedikte od Križa.

To je popodne bilo rezervirano za evangelizaciju na glavnome trgu u Wrocławu. Grad je uredan a trg nije bio prepun, no mi smo ga ispunili pjesmom, plesom i smijehom. Konačno nam se nasmiješilo i sunce.

Šestog dana hodočašća, bila je subota, hodočasnici su se pripremali na misu s papom Franjom. Da bi se na večernju s papom okupilo dva milijuna mladih bilo je potrebno krenuti barem 12 sati ranije jer se u suprotnom ne može na vrijeme stići na odredište. Nakon 12 kilometara hoda po suncu, uz povremene izljeve kiše, spavanje na otvorenom se nije činilo previše privlačnim...

Meni Bog nije dao da to iskusim. Htjela sam pisati izvješće o misi s papom Franjom, ali ja nisam bila na misi. Naime, Bog je odlučio drugačije, poslao mi je zaraznu bolest i ja sam taj vikend provela sâma, liječeći se i ležeći u krevetu u Poljskoj. Čovjek snuje, ali Bog odlučuje, a on zna najbolje. Biti u Božjoj volji uopće nije tako strašno, a bolest i samoća se lakše podnose kad su od Boga. Uz molitvu, terapiju lijekovima i puno spavanja jedva sam čekala da se vrati ostatak grupe. U nedjelju navečer, kada su konačno stigli, bili su umorni i pokisli, jer ih je na povratku obilno zalijevala kiša. Bilo je jako naporno, ali nisu se žalili jer kad su me vidjeli onako natečenu, njihov je umor nestao. Rekli su da je Papa bio divan; svidjela im se njegova jasnoća i jednostavnost. Zapamtili su da ih je pozvao da „ne žive kao vreće krumpira položene na krevet”.

Povratak kući bio je dobrodošao svima, ali smo također bili žalosni što završava to posebno vrijeme zajedništva s braćom u Kristu i trenutci iznimne bliskosti s Gospodinom. Kako je lijepo biti blizu Gospodina. Mladi su to vidjeli i iskusili i jedva čekaju iduće hodočašće.

Dr. Lalošević