Naučiti živjeti s osjećajima
Svatko ima osjećaje. Ponekad su oni za nas blagoslov, a ponekad mučenje. Neki osjećaji čine da se osjećamo kao da grlimo zrake svjetla, nalik su na svjež zrak što nas podiže i nosi do radosnih i uzbudljivih visina. Drugi za nas predstavljaju preteške planine, koje nas pritišću i udaraju na čak i najskrivenije dijelove u nama, sve do točke očaja, dok bol ne ustupi mjesto otupjelosti.
Sposobni smo osjećati se čudesno ispunjeno, sve do točke eksplozije – možemo biti puni zahvalnosti, prepuni ljubavi, puni iščekivanja u devetom mjesecu trudnoće, preplavljeni neopisivim uzdasima oduševljenja! Ili možemo biti gnjevni i frustrirani, pa je i najmanji poticaj dovoljan da nam pukne film.
Obični osjećaji imaju bezbroj oblika i načina izražavanja, što često ne nailazi na razumijevanje okoline.
Suze
Plakanjem na prirodan i zdrav način oslobađamo emocije.
Svi smo mi, muškarci i žene, do nekog stupnja iskusili bol, gnjev, razočaranje, žalost i tugu. Možda je neozdravljene boli u vama toliko da više niste bili sposobni držati je u sebi. Odjednom ste počeli osjećati golem pritisak, niste znali u kojem smjeru krenuti. Naposljetku su suze stale nekontrolirano teći i probijati se kroz pukotine vašega tjelesnog oklopa. Bilo vam je neugodno zbog toga, uplašili ste se jer gubite kontrolu, i osjećali stid jer niste „čvrsti“, a niste prepoznali da je Bog u vama stvorio sigurnosni ventil i niste prepoznali blagoslovljeno oslobođenje kroz suze. Možda vas je netko koga ste voljeli ponizio požurujući vas da se „saberete“. Ili vas je netko s pogrešnim pobudama jednostavno zatvorio u emocionalnu rupu, napasno vas savjetujući da se „razvedrite“ ili „imate vjere“, i to onda kad vaš plač nema baš nikakve veze s pomanjkanjem vjere, ili onda kad još nije bilo vrijeme za radost. Stoga ste se osjećali neshvaćeno, ljuto, kao da vas osuđuju, nezadovoljno ljudima oko sebe, a zbog svojih reakcija i sami sobom. U očaju ste se ukopali u tamu, ne želeći izaći iz nje. Činilo vam se da je skrivanje utješnije od rizika da vas ponovo povrijede.
Isus je plakao
Čak je i Isus, koji je bio utjelovljeni Bog, pokazao da su suze normalan dio svakodnevnog života. Isus je bio „potresen u duši i … uzbuđen“ (Iv 11,33) jer se poistovjetio s onima koji su plakali zbog Lazarove smrti, a i sam je zaplakao (v. 35). Nije srljao, objavljujući svima kako će podići Lazara iz mrtvih. Nije ni korio ljude zbog njihovih suza. Poistovjetio se s okupljenima koji su tugovali te je sudjelovao u njihovoj boli, prije no što je izveo čudo uskrsnuća koje je već bio isplanirao.
Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog. (…) tako je po Kristu obilata i utjeha naša.
(2 Kor 1,3-5)
On još uvijek preuzima našu patnju i nosi naše boli (Iz 53,4) te nas i tješi i poziva da činimo ono što je i on činio.
Neka suze teku
Suze nisu znak slabosti. Kada imate razloga za suze, plačite. I ne vjerujte nikome tko vam pokušava reći da su žalost i tuga znakovi nedostatka vjere ili da su đavolje djelo. Plakanje je dar od Boga. Kad jednom prihvatite taj dar i dopustite da djeluje na ispravan način, vjerojatno ćete manje patiti od psihičkih i emotivnih posljedica potiskivanja osjećaja, kao što su visok krvni tlak, čir na želucu, živčani slom ili depresija. Ako potiskujete svoje emocije i pokušavate ih dovesti pod kontrolu da biste se doimali hrabro, najviše boli nanosite samima sebi.
Čini se da žene lakše plaču od muškaraca. Ne vjerujem da plakanje ima ikakve veze sa slabošću, već s načinom na koji oni oko nas na to reagiraju, još iz djetinjstva. Kad smo bile male, nisu nas stalno prekoravali zbog toga kao dječake: „Ne budi plačljivac“, „Samo slabići plaču“, „Kad ćeš se početi ponašati kao pravi muškarac?“
Potisnute suze mogu izbiti na površinu na čudan, neugodan ili čak bolan način.
Mnogi muškarci imaju nježne emocije, ali mnogi ih nastoje zanijekati. Muškarci moraju naučiti da plakanje ne samo da je u redu nego da je i vrlo zdravo izraziti se kroz suze.
John je vrlo ponosan na svoje indijansko porijeklo i živo se sjeća majke koja mu je znala reći: „Dječaci iz plemena Osage ne plaču.“ Ta poruka još je više ojačala u njemu čvrstim sponama stoicizma i suzdržanosti koje je pak naslijedio kroz englesku obiteljsku liniju.
Uz to je još i izgradio snažne obrambene zidove oko sebe kako bi se zaštitio od kritike i ismijavanja. Riječi „nemoj plakati“ stoga su jasno utjecale na njegovo poimanje samoga sebe i tako snažno postale dio njegova načina automatskog reagiranja da je to počelo stvarati probleme, ponajviše meni.
John je obdaren izuzetno osjećajnim duhom. S lakoćom može suosjećati s tuđim nevoljama i patnjama. Ali, kad osjeti da bi mogao zaplakati zbog nekog, ili s nekim, njegov unutrašnji „program“ automatski bi ga nagnao reagirati na jedan od sljedeća dva načina – ili bi se potpuno isključio ili bi se počeo smijati. Nije mi smetalo kad bi se počeo smijati gledajući srcedrapateljni film. Ljudi koji su sjedili blizu nas u kinu mislili su da je čudan jer se smije tijekom tužnih scena, ali to nije bilo tako važno jer oni vjerojatno nikad više neće vidjeti Johna.
Međutim, jednom prilikom bilo me vrlo stid i uznemirila sam se kad se John stao smijati nekom čovjeku koji se sapleo o uzicu svoga psa i nezgodno pao. Priznajem, prizor je bio smiješan, ali čovjek se mogao ozbiljno ozlijediti i upravo je to John i primijetio – stoga je i dao oduška svojim emocijama na tako neobičan način. Čovjek se tako naljutio na Johna da je krenuo prema njemu i želio ga udariti. Zaustavila ga je isključivo iskrena i duboka isprika moga muža.
Stvarni problemi bili su puno dublji. Ja sam ponekad morala izbaciti nakupljenu bol i frustraciju kroz plač. U tim trenucima nisam tražila savjet ili utjehu ni od koga, a ponajmanje od svog supruga. Trebalo mi je samo toplo, čvrsto rame za plakanje. Tražila sam nekog da me prihvati i shvati; da me voli i tako vrati u ravnotežu. Isključivanje ili smijanje moga muža u takvim trenucima bilo mi je teško prihvatiti.
Obraćala bih mu se: „Johne, saslušaj me. Ne želim da ti budeš moj savjetnik. Želim samo da me zagrliš!“ „Johne, nije smiješno!“
„Ne smijem se tebi“, odgovorio bi.
„Zašto onda imaš taj izraz na licu?“ odvratila bih ja.
U toj bi već točki (razgovor bi ovdje već postajao žešći) sitne strelice gnjeva počele izbijati iz mene i tako bih mu samo dala izgovor da mi se ne približi. Godinama bih se kuhala na vatri povremenog gnjeva, a moj bi se muž za to vrijeme hladio u samoći svoje špilje, sve dok zajedno nismo otkrili što je uzrokovalo takvu dinamiku i dok se nismo počeli suočavati s „neprijateljem“ i pobjeđivati ga zajedničkim snagama.
Iscjeljenje ženinih emocija
Paula Sandford
Vrijeme je da zavolite sebe… onako kako vas Bog voli.
Knjiga koja govori o temama: Kad vaš partner ima srce od kamena - Kada izgubite povjerenje u partnera ili kada ga više ne poštujete - Što učiniti sa strahovima i osjećajima - Gubitak oca -Gubitak majke - Kada umre suprug - Kako se nositi s gubitkom djeteta - Osjećaj krivnje izazvan spontanim pobačajima - Kako se suočiti s boli mrtvorođenčeta - Bol zbog gubitka odraslog djeteta - Kako živjeti s alkoholičarom - Neudana, ne i sama - Spolnost i samci ...