Škola molitve: Dar jezika (3)
Zrelost kršćanina se, između ostalog očituje u prepoznavanju Božje volje te u iskazivanju te volje u molitvi. Do zrelosti ne dolazimo prvenstveno dugotrajnim iskustvom života u vjeri (kao što je to slučaj u stjecanju većine ostalih zrelosti), nego promjenom svog srca i duha, tj. obraćenjem. To se može dogoditi već u najranijoj mladosti, što dokazuje slučaj mnogih svetaca, a može izostati i kod najstarijih vjernika koji nisu spremni na vlastitu metanoju, tj. preobrazbu u novog čovjeka. Dar jezika je ponuđen onima koji se ne smatraju savršenima, dovršenima, zrelima, potpunima, tj. svima onima koji poznaju svoje slabosti i teže za usavršavanjem bogoštovnih kreposti
Najvažnija stvar – izgradnja samog sebe
Tko govori drugim jezikom, sam sebe izgrađuje...(1 Kor 14,4)
Onaj tko govori drugim jezicima, izgrađuje sam sebe!
Pozvani smo izgrađivati sami sebe. U toj izgradnji mi rastemo u svetosti i sudjelujemo u kršćanskoj zrelosti. O nama itekako ovisi hoćemo li biti izgrađeni ili ne jer, konačno o nama ovisi hoćemo li, npr., htjeti moliti za dar jezika te koliko i kako ćemo se njime služiti ako ga primimo.
Sigurno je kako Bog želi da rastemo u kršćanskoj zrelosti, te će nam zato dati sve što želimo primiti i koristiti u tu svrhu. Na malo se mjesta tako jasno ukazuje na način na koji možemo sebe uspješno izgraditi kao u Prvoj poslanici Korinćanima. Dar jezika sigurno nije jedini način da u tome uspijemo, ali je sigurno jasno ponuđeni Božji način. Tu nam Pavao također sugerira kako se izgrađenost ne postiže samo izgrađivanjem uma kroz postizanje znanja, već je itekako potrebna duhovna izgrađenost koja se postiže izgradnjom nutarnjeg čovjeka. Zar neće svog nutarnjeg čovjeka biti najlakše, i najuspješnije izgraditi darom jezika kojim naš nutarnji čovjek (koji zna sve o nama) neizrecivim uzdisajima, tajanstveno komunicira sa svojim Stvoriteljem, Otkupiteljem i Posvetiteljem?
Kvaliteta našeg života, ali i života ljudi koji s nama žive, sigurno ovisi o našoj vlastitoj izgrađenosti. Što ćemo biti više izgrađeni, to ćemo svijetu moći dati više svojih dobrih djela; moći ćemo, što je daleko važnije, svijetu više dati Boga i, što je najvažnije, moći ćemo imati veće povjerenje u Boga te kvalitetniji odnos s njim.
Dobra djela mogu činiti i nevjernici. Naprotiv, od nas vjernika očekuje se da drugima dajemo Boga (Božja djela), mnogo više nego same sebe. Na duhovne seminare koje držim, prisutni ne dolaze kako bi od mene dobili ljudsku dobrotu i pažnju, već gotovo isključivo zato što se nadaju da će preko mene primiti nešto od Boga. A davati možemo tek ako i sami primamo.
Dar jezika je i privilegija malenih, onih koji nemaju mogućnosti školovati se, koji se nisu rodili s visokim kvocijentom inteligencije, koji nisu u mogućnosti na neke druge načine raditi na vlastitoj izgradnji. I, konačno dar jezika je svakako za one koji – poput majki mnogobrojne djece, župnika velikih župa, učenika i studenata koji moraju puno učiti – imaju premalo vremena za osobni susret s Bogom u molitvi razuma.
Oni koji misle da im dar jezika ne treba, u stvarnosti ne znaju, ne razumiju (ili ne žele znati ili razumjeti) Božju riječ koja govori o njemu.
Molitva po Božjoj volji
Tvoja je zahvala, bez sumnje, dobra, ali to drugoga ne izgrađuje.(1 Kor 14,17)
Budimo svjesni gornje rečenice koju je apostol Pavao napisao o molitvi, zahvali, govoru ili bilo kojem drugom očitovanju dara jezika. Obratimo pažnju na kontekst te rečenice, da neki ne bi pomislili kako Pavao piše da je zahvala dobra samo ako zahvaljujemo ne sumnjajući. Ne, on piše: kad zahvaljujemo u daru jezika, ta je zahvala nesumnjivo, doista dobra.
Želja svakog vjernika je da moli po Božjoj volji, da moli ono što je za njega i za one za koje moli sigurno dobro.
Svaki vjernik želi da mu molitva bude plodonosna. Često smo u nedoumici kome se trebamo moliti, te kako, što, i koliko dugo trebamo moliti. Također, često nismo sigurni čuje li Bog i prihvaća li našu molitvu.
Kad se služimo darom jezika, ne trebamo sumnjati da je ono što govorimo dobro, jer je to nadahnuto Duhom Svetim i događa se u Duhu Svetom koji po krštenju boravi u našem nutarnjem čovjeku (srcu).
Vjera se u daru jezika očituje upravo u tom povjerenju u Božju riječ koja nas uči da se prepustimo Duhu Svetome, da ne moramo sve kontrolirati razumom. Oni koji su skloni kontroli razuma i logičkom razmišljanju, teško će se prepustiti takvoj avanturi s Duhom Svetim. Duha Svetoga ne možemo kontrolirati, logički predvidjeti, logički shvatiti ni prihvatiti. Tako ne možemo ni one koji su nanovo rođeni od Duha (usp. Iv 3,5-8).
Dar jezika (1) | Dar jezika (2) | Dar jezika (3)